Rusija je milenijska prijestolnica i imperij alkoholizma. To znači da vodi i po svjetskim statistikama prodaje alkohola i po terapijskim kriterijima registriranja liječenih i neliječenih ovisnika. Dakako da će ubijanje alkoholom ostati zabilježeno i na stranicama ruske literature, primjerice u djelima velikana poput Gogolja, Tolstoja, Dostojevskog, Čehova, Bulgakova, Jerofejeva, Sokolova. Kulturolog Nikolaj Klimontovič izdao je 1996. godine Priručnik za opijanja u ruskoj književnosti koji se otvara citatom Saltikova-Ščedrina: »Votka pogoduje ljudskom bratstvu«.

Osim bratstvu, pogoduje i nasilju, a i najutjecajnijoj ruskoj religiji: višestoljetnom kultu »svete autodestruktivnosti«. Tako nam i mnogo mlađi ruski dramatičar, Ivan Viripajev (r. 1974.) dovodi na pozornicu prizore alkoholnog delirija, pomiješane sa suvremenim svjedočenjem Kristovoj istinoljubivosti i konfrontacijskoj nesmiljenosti. Alkohol u likovima oslobađa potrebu ispovijedanja vlastitih grijeha, odnosno potrebu pronalaženja »malog spasa« u vlastitom samorazotkrivanju. Na sceni su podjednako bankari i prostitutke, direktori filmskih festivala i dokone menadžerske supruge.

 Pozornica istresanja duša

Gavellini glumci, uz gotovo stalnu pratnju nenametljive, ali varijacijama bogate i jazzerski orkestrirane glazbe (kompozitori: Nana Forte i Jure Ivanušič), provode nas jednom pijanom noći. Neki od njih, poput Filipa Šovagovića (bankar Karl) i Ranka Zidarića (bankar Gustav), uspijevaju kroz stanja alkoholnog iskrivljenja svijesti dotaknuti visoki napon psihičkih sila koje upravljaju ljudskim jastvom:

Šovagović kao Karl fenomenalno igra psihotično poricanje ili potpuno negiranje onih aspekata stvarnosti koje nije u stanju prihvatiti, dok Zidarić u roli Gustava jednako sugestivno igra objavu velikog religioznog pobratimstva svih bića u svemiru, iza čijeg programa vjere i općeg opraštanja čuči posve ista usamljenost, kakva pogađa i njegova scenskog najboljeg prijatelja.

Ova dvojica glumaca, posve u skladu s mišljenjem suvremenih psihijatrijskih kliničara, otkrivaju da je alkohol samo »prozirna koperna« mnogo dublje depresije ljudskih protagonista, o kojoj je mnogima nemoguće govoriti bez maske pijanstva. I Sven Šestak (Lorens) usuđuje se glumački otvoriti pogledu ono što kulja »iza« paravana alkohola: potrebu ruskih protagonista da sami sebe proglase bezvrijednima i da onda mazohistički uživaju u tome da dalje nemaju nikakve odgovornosti prema sebi i svijetu, jer kako bi jedno »ljudsko govno«, kako veli Lorens, moglo imati savjest. Izvrsni su i Živko Anočić (Maks) i Enes Vejzović (Gabrijel) u prizorima momačke večeri koju jedan od njih (Anočić) pretvara u nježnotužan, psihotičan san o susretu s anđeoskom životnom partnericom, a drugi (Vejzović) u farsu sjajno odigranog paralelnog ismijavanja i propovijedanja božje milosti.

Ostali dramski parovi na sceni ostaju na površini problema koje dotiču. Klaunerija Ozrena Grabarića (Mark) i Dijane Vidušin (Marta) pijanstvo označava previše izvanjskim signalima: izokrenutim potpeticama, posrtanjima, blatnim kostimom, tikovima, maskom razlivene šminke. No pijanstvo je nesumnjivo i način ljuštenja socijalne doličnosti, dakle ne može ga se glumački istražiti samo »izvana«.

Općenito bi Grabarića, kao iznimno sposobnog glumca, trebalo upozoriti da je mnogo lucidniji kad ide kroz unutarnje, a ne izvansko definiranje uloge. Nela Kocsis (Lora) i Ksenija Pajić (Linda) također premalo nadograđuju svoje role, premalo ulaze u unutarnje provalije likova, igrajući ih korektno, ali bez potrebnog samostalnog nadograđivanja zadanog okvira lika. Ni Martina Čvek (Magda) i Tara Rosandić (Laura) ne odlaze daleko u emocionalnom istraživanju kraha svog prijateljstva u borbi za ljubavnog partnera, ostajući na površini prijateljske zavade, iako je Tara Rosandić veoma moćna u scenama melankolične dezorijentacije. Tena Nemet Brankov mimetički veoma točno igra naivnost Roze, prostitutke dobra srca, ali premalo je etički i filozofski dalje istražuje. U manjim rolama pojavljuju se i Amar Bukvić (Matijas) i Marko Petrić (Rudolf).

 Pozornica blata i pustoši

Režija Vite Taufera izabrala je dramski predložak Viripajeva postaviti dokumentaristički (scenograf: Igor Pauška, kostimograf: Marita Ćopo), kao uglavnom praznu pozornicu koja za likove vezuje tek pojedine rekvizite, ignorirajući poetski potencijal »pijanog broda« (kako glasi naslov jedne od čuvenih Rimbaudovih pjesama o pijanstvu), u kojem bi sve što vidimo trebala biti neka vrsta proročkog sna. Između scene i gledališta je usko propadalište, namijenjeno padu likova u blato građevinske provalije. Sasvim u stražnjem planu je neonski natpis »Havana«.

Između blata i noćnog kluba likovi izgubljeno lutaju i uvijek se iznova entuzijastično, koliko i pogrešno prepoznaju (scenski pokret: Pravdan Devlahović), ali tekst donosi i mogućnost da barem poneka od brutalnih ispovijedi ponese sa sobom i stvarne posljedice po trijezno stanje likova, što se na pozornici, nažalost, ne naslućuje.

Čini se da su glumci mnogo bespoštednije pristupili predlošku od redatelja. Taufer im naprosto prepušta kontrolu nad komadom, inzistirajući samo na tome da gledamo seriju malih ljudskih portreta prilikom socijalne vožnje bez kočnica. Tema pijanstva zaslužuje mnogo hrabriju režijsku obradu, unatoč tome što su Gavellini glumci i ovaj put pokazali da znaju isklesati likove velike emocionalne snage i pronicljivosti.

Obzirom da Viripajev zasipa gledatelje i obiljem religijskih poruka (navest ću neke: »svi smo mi bog«, »božja ljubav sve razumije i sve oprašta«, »bogu treba samo naša apsolutna istinitost i samo je u istini spas« itsl), bilo bi zanimljivo vidjeti ovu predstavu u režiji nekog brehtijanca. Ili bar redatelja koji ne bi pustio da propovjedništvo bude jedini ispravni odgovor na nesreću scenskih protagonista. Ovako smo dobili predstavu koja nas praktički šalje u samostan, umjesto da raspakira osobne razloge svake pojedine dionizijske orgije.