U poznatom američkom performansu »O strancima«, spisateljica, performerica i filmska autorica Miranda July već u prvoj rečenici svoje izvedbe moli publiku da jednostavno uzmu za ruku bilo kojeg stranca u publici. Zatim predlaže da zamisle da su s njim ili s njom zbilja postali najbolji prijatelji, evo druže se međusobno već punih deset godina, nakon čega su se, nažalost, strahovito posvađali i sad je upravo idealno vrijeme da njemu ili njoj kažu: »Ništa nisi pogriješio« i time se pomire.

Ovaj primjer vođene imaginacije ili stvaranja izvedbenog kontakta ni iz čega, na licu mjesta, kazališnim sredstvima, dodirom i pričom, majstorski je autorski potpis poetike Mirande July. Što god da radi, bavi se istraživanjem ljudske relacije ili dubokog razumijevanja nepredvidljivog iskustva ljudskog kontakta, uvijek iznova naglašavajući koliko je tanka linija između početka i kraja svakog prijateljstva. Govorimo također i o autorici koja zna da pristupanje nepoznatom čovjeku, baš kao i manjak kontaktne znatiželje, imaju dalekosežne posljedice.

Kontakt je vrsta uspostavljanja zajedničke svijesti u kojoj do uvida dolazi preko »neoprostivih« pogrešaka, zbilja nužnih i neizbježnih, pod uvjetom da želimo dostići dublje međusobno razumijevanje. I kao performerica i kao multimedijalna umjetnica, Miranda July radi s ambivalencijom ljudskog straha od kontakta i istodobno jakom potrebom primaka drugima, dakle gotovo je idealna za tematiziranje glumačke profesije. U zbirci priča »Baš ti, baš tu«, July kaže: »Pogledaj u nebo: ono je tu za tebe. Pogledaj svako ljudsko lice pored kojeg prolaziš na ulici: svako od njih je tu za tebe«.

Kolebanja i prožimanja

I živo lice zagrebačke glumice Vanje Matujec kao da sa sobom donosi bogate promjene unutarnje meteorologije o kojoj piše Miranda July. Matujec je i vrlo promišljena dramaturginja zbirke »Baš ti, baš tu«, čije ulomke priča koristi da bi nam pokazala koliko je socijalna hrabrost otvaranja drugome krhka i nestabilna, uvijek iznova »pokušajna«. San o bliskosti za tren se urušava u zatvorenost, nelagodu, zamjeranje. Ali onda jednako tako naglo i premeće u zonu povjerljivosti. Gdje su granice? Kako ih možemo opipati? Što u kratkoj sekundi odlučuje hoćemo li nekoga pogledati u oči ili ne? Hoćemo li zaista reći što mislimo – ili ćemo to sakriti? Time se bavi glumica Vanja Matujec u svojoj prvoj monodrami.

Ona ista Matujec koju poznajemo iz HNK-a u Zagrebu, gdje je dakadama zaposlena i često angažirana u zapaženim ulogama koje, međutim, ne nose velike repertoarne naslove i u kojima ne dolazi do izražaja fino glumačko nijansiranje. Sada, u režiji Brune Bebić te na komornoj EXIT-ovoj pozornici, susrećemo Vanju Matujec koja zaslužuje vlastito kazalište, a ne samo mnogo veći repertoarni angažman. Jer ova nam glumica i velikodušno i sa znalačkom preciznošću otkriva svoja unutarnja kolebanja. Ništa u njenoj izvedbi nije »uklesano u kamen«. Emocionalna perceptivnost i otvorenost gotovo su stalno na rampi malih promjena, emocionalnih zaokreta, nedoumica, iznenađenja.

Za okosnicu izvedbe odabrana je romantična tema: kako učiti plivati u mjestašcu koje nema ni more, ni rijeku, nema čak ni toplice, ali zato okuplja četiri entuzijasta koji se druže »glumeći« plivanje. Igra nad par lavora, uz lebdenje na stolcima i zamahe ruku, stvara svijet vodenog prožimanja i sanjarenja okupljenih prijatelja. Isto je i s potragom za romantikom u ljubavnim odnosima (heteroseksualnim, homoseksualnim, panseksualnim). Matujec nam predstavlja par koji glumi međusobnu zainteresiranost samo dok je ona službeni dio filmskog statiranja (pred kamerama sve dobiva štih »avanture«), ali čim siđu s filmskog seta i oslobode se »uloge« para, protagonisti jedne ljubavne veze više ne znaju razgovarati.

Blaga ironija

Naglasak je, dakle, glumački i režijski, na tome da mašta tvori dublju realnost svih odnosa i da ono što ne možemo nekome priznati (ni izgovoriti, ni pokazati) odlučuje o tome kakve odnose imamo. Zato je toliko važno naglas maštati: ako drugima otvorimo svoje fantaziranje, ono postaje najrizičnija, ali i najplodotvornija metodologija intimnog približavanja. Ni Vanja Matujec ni Miranda July nisu sljedbenice suvremene terapijske kulture, u kojoj ljudi više ni ne pokušavaju razgovarati sa svojim partnerima, djecom i prijateljima, ali zato svi imaju plaćenog slušača (terapeut) i još bolje plaćenog djelitelja savjeta (životni trener).

Spisateljica July i glumica Matujec dvostruko nas vraćaju na iskustvo običnog ljudskog prožimanja, sa svim preprekama nerazumijevanja i svim proplamsajima uvažavanja između stvarnih ljudi, dragovoljnih i neplaćenih sugovornika u kompliciranim situacijama klimavih i skliskih ljudskih odnosa, kao i na iskustvo napornog rada na frustracijama međusobnih razlika. Blaga ironija i tiha pozadinska bol, poput stalnog bas-ključa, prate razigrane melodijske linije pripovijedanja i neuspješne pokušaje da dokučimo ne samo što drugi žele, nego i što mi sami želimo. Tko smo mi i što želimo ionako se stalno mijenja, upravo glumački inzistirajući na tome da nismo ni posve svoji, ni posve dovršeni. Puni smo novih pitanja, kao i novih kontaktnih mogućnosti. Čak i kad gubi glavu i divlja, udarajući o stražnji zid pozornice, Matujec čuva u sebi dijete koje istinski uživa u kaotičnoj igri ljudskog otvaranja i približavanja, makar i po cijenu ranjavanja.

Papirnati transparent s »ključnim rečenicama« i igra s kostimima (Zdravka Ivandija Kirigin potpisuje scenografiju i kostimografiju) nisu jedina redateljska intervencija Brune Bebić. Naprotiv režija i gluma zajednički se udubljuju u neobično prvo lice jednine Mirande July, pasionirano okrenute ispitivanju kvalitete susreta s drugima. U osamdeset minuta izvede, Matujec iskušava »bacanje replike« preko granica same dramske situacije, prema stvarnim licima u gledalištu ili kolegama iz tehnike, stalno smanjujući emocionalnu udaljenost od gledatelja. Šarm uprizorenja proizlazi iz bogatog životnog iskustva glumice, odnosno iz emocionalnih varijacija koje osvajaju svojom nepretencioznom duhovitošću, spremnošću na muzikalnost varijacija (glazba: Max Juričić) i na gotovo plesna iskliznuća iz konvencija. Tako na pozornici nastaje poezija ljudskih odnosa, bez koje je kazalište nezamislivo.