Redatelj Ivica Šimić i producentica Vitomira Lončar izabrali su nadasve (televizijski) popularnu glumačku grupu za svoju dramsku podjelu – igraju Jelena Veljača, Dražen Čuček, Jasna Bilušić, Frane Perišin i Mislav Čavajda
Kazalište »Mala scena« nikada nije imalo prevratničkih ambicija u umjetničkom poslu. Upravo suprotno. Njihov rad vezan je za njegovanje i uspostavljanje prokušane kvalitete, tradicije shvaćene na način dobro ugođenog scenskog majstorstva, oko čijeg je prepoznavanja nužno konzultirati i povijest, a ne samo aktulalni kontekst umjetnosti. Podsjećam na slavnu Eliotovu rečenicu iz »Tradicije i individualnog talenta«: Osoba koja se kani baviti umjetnošću i nakon dvadeset i pete godine života mora izvrsno poznavati njezinu povijest.
Tako su Vitomira Lončar i Ivica Šimić čak i proslavu povijesne dvadesetipetogodišnjice svog kazališta pretvorili u priliku da se vratimo tekstu »Prava stvar« Toma Stopparda, koji je prvi puta u Zagrebu izveden prije četvrt stoljeća, kad su Šimić i Lončar bili na počecima svojih glumačkih, baš kao i kazališno-upravljačkih karijera. Bez ikakve dramaturške razrade ili bar bez izvedbenog poigravanja dvovremenskim pristupom istom tekstu (ne vidim zašto se moćna glumica Vitomira Lončar nije bar na par minuta mogla vratiti u ulogu Annie), drama se igra u prijevodu Adrienne Hewitt, scenografkinja joj je Dinka Jeričević, kostimografkinja Mirjana Zagorec, dok je oblikovatelj tona Vedran Peternel.
Glumački mamci
Redatelj Ivica Šimić i producentica Vitomira Lončar izabrali su nadasve (televizijski) popularnu glumačku grupu za svoju dramsku podjelu. Jelena Veljača igra ambicioznu glumicu Annie, Mislav Čavajda igra tupoglavog i dražesnog Billieja, Dražen Čuček je mudra spisateljska zmija Henry, Jasna Bilušić pojavljuje se kao temperamentna i duhovita »prva žena« Charlotte, a Frane Perišin nastupa kao konzervativni i povrijeđeni »prvi muž« Max. Tu su i solidni Lana Helena Hulenić kao Debbie i Marko Gergešić kao Brodie, ali općenito je dojam da se što veća kazališna gledanost nastoji postići kapitaliziranjem medijske slave pojedinih sudionica i sudionika.
Drama »Prava stvar« kojom »Mala scena« obilježava 25 godina rada imat će neprekidan niz od trideset uzastopnih izvedbi – igrat će sve do 5. prosinca, a nakon toga će biti skinuta s repertoara.
Pri tom je apsolutna zvijezda predstave Dražen Čuček kao Henry. Vjerujemo mu svaku pojedinu repliku, navijamo za njega i kad ga scenske supruge probadaju otrovnim komentarima i kad ga nemilice varaju s mlađim ljubavnicima, smijemo se jezičnoj virtuoznosti njegova sarkazma i suosjećamo s njegovim usamljenostima i strahovima. Čuček je glumac rijetke i velike emocionalne snage, koji je već odavno trebao izaći iz skučenih okvira kazališta »Komedije« u kojem je zaposlen, gradeći paralelno samostalnu karijeru, kao predan i ozbiljan karakterni glumac. No kako se u našoj sredini umjetnik vrlo lako prepušta zovu inercije, uloga Henryja svakako je Čučekova prilika da bude neusporedivo više od glumačkog zabavljača.
Govorimo li o tome što bi u Hrvatskoj trebao imati šekspirijanski glumac (i osobnu karizmu i performersku drskost i briljantnu dikciju i žestinu vjere u dramsku riječ), Dražen Čuček idealna je podjela na niz elizabetanskih komada, u kojima ga još nismo imali prilike susreti.
Sofisticirana melodrama
O Jasni Bilušić u nevelikoj ulozi reći ću samo da je dobila najveći aplauz nakon Čučeka, što govori samo po sebi o tome s kojim intenzitetom i zaigranošću prelazi rampu. Jelena Veljača na sceni ima ranjivost, ali ne i raznovrsnost, još manje prodornost. Vrlo lako upada u gestualnu i intonacijsku maniru, na čemu se redateljski moglo i trebalo sustavnije poraditi. Pogotovo zato što je Veljača dobar dio svoje karijere posvetila televizijskoj scenaristici, a ne pozornici (svakako čestitam na hrabrosti scenskog povratka).
Odgovornost za niz površnih odluka oko predstave »Prava stvar« leži na redatelju Ivici Šimiću. Po ionako premaloj pozornici »Male scene« tumba se i preokreće višak posve nepotrebnog namještaja (glumci mogu evocirati prostor i bez okretanja naslonjača), dok se između prizora posve nepotrebno gasi svjetlo i puštaju glazbene numerice (u teatru 21. stoljeća nikad se ne bi smjelo dogoditi da režijski pribjegnemo metodi montažnog reza poznatoj kao »prekidač za struju«).
Zahvaljujući glumcima, gotovo trosatni boravak odrasle publike u uskim (dječjim) stolcima kazališta Mala scena stvara starinski, ali upravo zato slojevit i bogat užitak u ironičnom građanskom komadu, naročito uporno škakljajući građansko licemjerje na temu partnerske vjernosti, odnosno straha od nevjere. Ako je sofisticirana melodrama pravi recept da »Mala scena« opstane bar još pokojih dvadesetak godina, svakako im želim nastavak komercijalne orijentacije, čemu nikad ne škodi i pokoja vježba iz stvaralačkog traganja – i to ne samo u teatru za djecu, nego i onda kad za svoje goste biraju odraslu publiku.
