Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
22. studenoga 2019.
Uoči premijere "Potopa"

Kurspahić: Buntovnička generacija danas udarna je snaga hrvatskog teatra

Foto D: Lovrović
Foto D: Lovrović
Autor:
Objavljeno: 9. lipanj 2014. u 7:43 2014-06-09T07:43:05+02:00

Mislim da je »buntovnička« generacija danas udarna snaga hrvatskog teatra, no to svakako nije zbog ADU ili njenog obrazovnog sustava, nego prije zbog Nataše Rajković koja nam je svima dala priliku za rad i razvoj u teatru &TD

Autorski projekt »Potop«, što će se u srijedu (11. lipnja) premijerno izvesti u Teatru &TD, potpisuje mladi zagrebački redatelj Miran Kurspahić. U koprodukcijskoj predstavi Teatra &TD i Kufera glume Lana Barić, Sven Jakir, Iskra Jirsak, Dean Krivačić i Franka Mikolaci. Ovaj autorski projekt, kojim se i u teatru obilježava 50. godišnjica poplave u Zagrebu, Kurspahić je posvetio svom nedavno preminulom ujaku Ljudevitu Trupanu, koji je kao komunalni djelatnik bio izravni sudionik tog događaja.

Povratak crtanju

Upravo ste imali izložbu grafika The Other. Kako ste otkrili likovnjaka u sebi? Što poručuju vaši crteži?

   – To ostavljam svakome da sam zaključi gledajući crteže. Ja sam se prije intenzivno bavio crtanjem i slikarstvom, no po upisu na ADU te ozbiljnijim angažmanom u kazalištu, gotovo posve omanuh, izuzev likovnih eskapada ljeti na Visu. Ovo je moj povratak crtanju nakon više od 12 godina. Očito me još uvijek ide.

   Osim režije, ovaj svestrani umjetnik, bavi se glumom i likovnom umjetošću, a gledamo ga i kao televizijskog voditelja nedjeljom ujutro »Dobro jutro – kultura« na Trećem programu.

   Počeli ste raditi na predstavi »Potop« ni ne sluteći aktualnost ove teme. Koliko su i kako nedavne poplave utjecale na vaš autorski projekt?

   – Ne bih se složio s vašom konstatacijom. Naime, upravo mi se paralela između »potopa« uzrokovanog elementarnom nepogodom te onog ekonomskog »potopa« koji nam se svima događa, činio kao neobično aktualna tema, vrijedna predstave. A ako govorimo o ovim recentnim poplavama, naravno da ih nisam slutio, no na neki način sam ih anticipirao, jer me pokojni ujak uputio u svu problematiku vezanu za zaštitu od poplava u Hrvatskoj, u nedovršenost sustava i njegovu nepripremljenost za tu prirodnu nepogodu. Tu nije učinilo dovoljno na niti prevenciji, niti na održavanju. Međutim, u nekom dramaturškom smislu, nedavne poplave nisu imale utjecaja na samu strukturu projekta, jer je on već davno zamišljen.

Kolektivna amnezija

Je li doista potreban Potop da bi se stvari svele na pravu mjeru, da bi se sve poništilo i krenulo ispočetka? Postaju li ljudi tek privremeno bolji tijekom takvih katastrofa i kako to objašnjavate?

   – U Hrvatskoj patimo od kolektivne amnezije i imamo selektivno pamćenje. Treba se dogoditi katastrofa pa da ljudi postanu – ljudi. No ja se zalažem za svakodnevni, a ne ekscesni altruizam. Odveć mi to smrdi na pomodarstvo i prolazni trend, a pomaganje drugima to svakako ne bi smjelo biti. Moram priznati da mi je svo to javno, samopromotorsko »pomaganje«, naročito na facebooku, neopisivo išlo na živce. Kao – što vrijedi pomaganje ako to nitko ne vidi?! I premda je lijepo što si ljudi, barem privremeno, pomažu, promašuje se bit pravog problema. A bit je da navodno živimo u organiziranoj državi s izvršnom vlašću, kojoj dajemo goleme poreze, za koje očekujemo barem minimum mehanizama zaštite te iste »organizirane« države. Zašto za situacije elementarnih nepogoda poput potresa i poplava nemamo spremne zalihe hrane, vode, lijekova, odjeće i slično? Što rade nadležni za održavanje i unapređivanje sustava zaštite i obrane od poplava, za koje svi mi izdvajamo novce? Gdje su unaprijed organizirani krizni stožeri za ovakve izvanredne situacije? Ja se pitam »zašto je bijeli brat dva puta stao na grablje«, jer izgleda da bi građani dva puta trebali iznijeti teret ove nesreće. Prvo plaćanjem poreza za sve nabrojeno, a onda kad one ne funkcioniraju, zakažu ili uopće ne postoje, građani trebaju davati pomoć, pakete. Hoćemo li biti bolji ljudi nakon ovog? Iskreno sumnjam.

Ozbiljno, s mrvom humora

Ne smatrate se avangardnim umjetnikom, pozicionirali ste se u mainstream. Kako biste definirali svoju radateljsku poetiku?

   – Ja kazalište volim ga kao specifičan medij, sa svim njegovim posebnostima. Nisam u te vode zalutao. Privlači me kazališna događajnost, interakcija, nešto što druge umjetnosti nemaju, ili barem ne u toj mjeri kao teatar. Možda je ironija i autoironija neko moje prepoznatljivo obilježje, no ne robujem nekoj posebnoj formi. Naprosto, smatram da se neke »ozbiljne« teme, mogu puno uspješnije obraditi i plasirati publici uz mrvu humora. Ne volim pretencioznu ozbiljnost, pogotovo kad nema uporišta. Zanimaju me aktualne socijalno-političke teme. Takvim temama koje me i osobno muče, daleko angažiranije pristupam i pokušavam naći kazališni ključ za njih. Najčešće su to autorski projekti, premda ne bježim ni od dramskih tekstova, kojima pristupam različito u obradi ovisno o temi i motivu. Preferiram interaktivno kazalište. Ne igram na sigurno, kazališni rad je mjesto pokušaja i pogrešaka, a ako imaš sreće i stvari se poklope – imaš uspješan projekt. Ako ne, naučiš iz pogrešaka i hrabro guraš dalje.

   Velik ste ekstrovert, kažete, pozornica vam je prirodni habitat. Ipak, čini se, barem u posljednje vrijeme, da više režirate nego što glumite?

   – Ne bih rekao. Bojim se da je taj omjer malo više u korist glume. Režija je moja prva ljubav i tu sam konkretan, beskompromisan i daleko bolji. Doduše, ja jesam do nje došao preko glume, no na tu, drugu, djelatnost sam se prebacio još 2006. prvenstveno iz financijskih razloga. Lakše je neafirmiranome glumcu, nego neafirmiranome redatelju. Za jednog redatelja jako puno glumim, u kazalištu, u serijama na filmu i ne mogu kazati da nisam zadovoljan. No svakako bih volio više režirati. Unatoč hitovima koje redam proteklih godina, baš se i ne trgaju da me zovu.

Treći program opravdava postojanje javne televizije

S Draženom Ilinčićem na HRT3 vodite nedjeljenu emisiju o kulturi. Kako se osjećate u novinarsko-voditeljskoj roli?

   – U voditeljskoj ulozi se sasvim dobro snalazim već nekoliko godina, što od live događaja, preko dodjela nagrada do televizijskih emisija. S Draženom činim udarni tandem HRT-a, gdje s neopterećenim, nepretencioznim pristupom kulturi i inim temama, čini se, privlačimo sve više gledatelja. Reakcije ljudi su jako dobre, i u relativno kratkom vremenu smo izgradili zavidan status gledane emisije terminu usprkos.

   Kako ocjenjujete tretman kulturnih tema naših televizijskih kuća? Koliko ima kulture u programu i koliko bi je, po vama, trebalo biti?

   – S obzirom da je na djelu sveopća estradizacija društva, naravno da ne čudi da se isti procesi provode i na televiziji, pogotovo po pitanju kulturnih sadržaja. Srećom, imamo HTV3, koji svojim sadržajem i proizvodnjom, gotovo opravdava postojanje javne televizije. Znate onu Goebbelsovu: »Kad čujem riječ kultura…«

   Ali ja vjerujem samo u kvalitetan rad i samoizgradnju. Trud se prije ili kasnije mora isplatiti. Iskreno, ne da mi se baviti sitnim pakostima, predbacivanjima i zakulisnim igrama kojima hrvatsko kazalište obiluje. Ionako je previše loših predstava, redatelja i glumaca. Treba cijeniti one malobrojne dobre, uživati u njima, a sam gurati, raditi, ići naprijed. Jedino se tako može dogoditi neki pozitivni pomak na sceni.

Fascinantni Tom Gotovac

Imali ste performans s kultnim Tomom Gotovcem. Kakvo je to bilo iskustvo, što ste naučili od njega?

   – To mi je jedno od najdražih iskustava i najdražih projekata uopće. Tom je bio jedna fascinantna osoba, mladog i živog duha, koja nije pristajala na kompromise. Nije mario za malograđanske forme, političku korektnost ili popularnost, vjerovao je u Art i sustavno radio na tome. On je bio vrlo lucidna osoba, erudit starog kova, koji je svjesno svoj život u jednome trenutku u potpunosti posvetio umjetnosti, bez obzira na reakcije obitelji i okoline. Sve je stavio na kocku, a za to treba imati i znanja i muda. Mene je odmah prigrlio, svesrdno prihvatio moje ideje i bodrio kad su krenuli problemi. Na žalost, mislim da je tek posthumno dobio priznanje kakve zaslužuje. Da je sto takvih tipova, ovaj grad koji je volio, bio bi New York.

   Prilično ste dugo bili apsolvent kazališne režije. Koliko ste puta pokušavali diplomirati. Pojasnite pozadinu tog »džihada«.

   – Apsolvent sam bio od 2006. do 2011. Ne biste vjerovali, ali pokušao sam i uspio diplomirati samo jednom. No s predmetom »Suvremena inovativna režija« je već druga priča. No to je sve već tako prežvakana tema, da više ne želim trošiti riječi na te pizdeke. Ne želim im raditi reklamu. Nek nastave tonuti u zaborav.

Pobuna na ADU

Kakva je ADU danas? Jesu li mlađe generacije profiltirale od vaša pobune (Božić, Frljić i vi 2004.) protiv načina rada na Akademiji?

   – Mlađim generacijama je više pomogla reforma zbog bolonjskog procesa nego mi. Uostalom, akteri protiv kojih smo se bunili su i dalje na svojim radnim mjestima, što dovoljno govori o »promjeni« stanja. A što se Odsjeka kazališne režije tiče, prije se radi o negativnoj selekciji, po principu epigona i netalasaša, nego li o prepoznavanju talenta, duha i ideje. Mislim da je »buntovnička« generacija danas udarna snaga hrvatskog teatra, no to svakako nije zbog ADU ili njenog nenadjebivog obrazovnog sustava, nego prije zbog Nataše Rajković koja nam je svima dala priliku za rad i razvoj u teatru &TD.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.