PREMIJERA PREDSTAVE

Kazališni show televizijskog imitatorstva: Što su pokazali novi “Gruntovčani”

Nataša Govedić

Foto I. POSAVEC

Foto I. POSAVEC

Režije kao mišljenja scenskog prostora ima tek u elementarnim naznakama, dok je režija glume u glavnim ulogama spala na imitatorstvo televizijskih »Gruntovčana«



ZAGREB – »Gruntovčani« redatelja Borisa Svrtana i Rajka Minkovića nisu prva Kerempuhova predstava koja nastoji zaraditi na prethodnom komercijalnom uspjehu neke serije ili filma.


U istom kazalištu »Gruntovčanima« prethode čak dvije recentne predstave posvojene iz filmskog medija: »Doma je najbolje« redatelja Renea Medvešeka te »Ustav Republike Hrvatske« u Brešanovoj režiji, a tu su i naslovi prethodnih sezona koji su također računali da će filmski fanovi sigurno svratiti i u kazalište kad vide svoj slavni, omiljeni ili barem prepoznatljivi naslov, uslijed čega su u Kerempuhu nastale repertoarne predstave kao »Maratonci trče posljednji krug« u režiji Ive Milošević ili Dolenčićeva »Krletka«.


Iz perspektive kulturalnih studija i teorije adaptacije, najlakši put do široke publike vodi upravo preko adaptacije klasika, lektirnog naslova ili nekog već popularnog filmsko-televizijskog hita. Drugo je pitanje što je to umjetnički kvalitetna adaptacija, za razliku od one financijski isplative. Ili, još konkretnije, umije li kazalište »krasti« ne samo dopadljivost nekog filmskog i televizijskog naslova, nego i njegovu kompleksnost?


Originalni »Gruntovčani«




Serija »Gruntovčani« (1975.) pisca Mladena Kerstnera i redatelja Kreše Golika predstavila je publici izrazito ambivalentan lik zamišljenog i duboko melankoličnog podravskog sanjara Dudeka, čiji spori um ne hvata lokalnu korupciju, ali zato duboko suosjeća s uhvaćenim jelenovima i ostarjelim roditeljima.


Komediografski obrazac je uvijek isti: Dudeku se nudi neki »lakši put« da se izvuče iz bijede, ali taj je lakši put varka u kojoj će uvijek zaraditi lokalni prevaranti, a ne Dudek. Njegova žena Regica znatno je pragmatičnija, ali čak se ni ona ne uspijeva nositi s velikim meštrima seoskih spletki.


Dudeka je antologijski odigrao Martin Sagner, poznat po izjavi da su mu život najviše obilježili Gavella i Tuđman, kao i po tome što je glumački staž u Komediji zamijenio saborskim zastupničkim statusom kao član HDZ-a. I sami su se »Gruntovčani« drugačije politički čitali u vrijeme svog nastanka i u godinama kasnijeg prikazivanja ove antologijske serije.


Najprije kao suptilna, gorkohumorna i opravdana kritika socijalističkog »zajedničkog upravljanja«, onda kao patetična tragedija hrvatskog patriotizma (čak i najnovija Kerempuhova predstava citira legendarnu Kerstnerovu izjavu: »Meni je mileše gladen sedeti pod svojom hruškom, nek sve bogactvo sveta imeti«), napokon i kao socijalna drama podravskog sela koje nastavlja ekonomski i kulturno propadati – kako u svojoj socijalističkoj, tako i u svojoj kapitalističkoj epohi.


«Gruntovčani« u 21. stoljeću


Redatelji Boris Svrtan i Rajko Minković posegnuli su za Kerstnerovim tekstom »Weekend u Gruntovcu« (podnaslovljen »žuhka« ili gorka komedija) iz 1977. godine, inače također nastalim iz potrebe da pisac smisli »nastavak« televizijskih »Gruntovčana« za matično kazalište njegovih glavnih kazališnih glumaca, koji su se po završetku snimanja vratili u zagebačku Komediju.


Ta je predstava, ponovo u Golikovoj režiji, u Komediji uspješno odigrana više od pedeset puta, s naglaskom da selo ne može biti samo vikend destinacija, nego i prostor novih investicija i novih radnih mjesta, inače će propasti. Svrtan i Minković moderniziraju navedeni Kerstenerov dramski predložak iz 1977. godine Facebook referencama, ali i centralnim likom Marinele Puvalo kao hercegovačke barakude koja trguje svojim političkim i ekonomskim vezama.


Zanimljivo je da ti nadopisani elementi funkcioniraju kao najživlja okosnica suvremene adaptacije: Ornela Vištica sjajno je odigrala svjesno preglasnu, nesmiljenu, stamenu i krutu hercegovačku Greticu u malom crvenom kompletiću i na štiklama u stilu »Vrag nosi Pradu«, koja se politički uspinje ne samo preko koljena svojih političkih i seksualnih partnera, nego doslovce »preko brda« ljudskih tijela koja opetovano i lako preskače (ekonomski sahranjuje) da bi došla do što veće osobne koristi.


Tu je još nekoliko hrabro odigranih ženskih uloga: potresno ogorčena Ines Bojanić kao prevarena supruga Roza i duhovita Dudekova Babica, u oba slučaja s izvrsnim komediografskim tajmingom i emocionalnim intenzitetom, kao i Nina Erak Svrtan u roli blage, susretljive gostioničarke Kate. Još veći scenski prostor mogla je dobiti Maja Posavec kao lokalna pjevačica, dok Anita Matić Delić pogođeno igra tvrdoću i nametljivost Cinoberove supruge.


Glavne uloge, međutim, potpuno su potonule u sjenu. Dudek Matije Šakoronje kao da nije emocionalno prisutan na sceni, dok se Mirela Videk Hranjec upustila u izvedbenu presliku svoje televizijske kolegice, glumice Smiljke Bencet (koja je odigrala prvu Regicu). Imitatorstvo kao metoda prati i uloge Cinobera (Boris Svrtan) i Presvetlog (Hrvoje Kečkeš). Svrtan i Kečkeš su gestom, glasom i energijom precizno »skinuli« svoje TV kolege, ali takav je postupak u kazalištu umjetnički promašen.


Imitatorstvo i gluma, naime, nisu iste vokacije. Zbog toga ponovo do izražaja dolaze »sporedne« uloge, kao sarkastični Luka Petrušić (Besni), Filip Detelić kao entuzijastično-nespretni manipulator Matula i Ivica Zadro kao umorni, zabrinuti i topli gostioničar Martin.


Kopiranje bez odmaka


Režiju dvostruko potpisuju Boris Svrtan i Rajko Minković, pri čemu Svrtan igra i jednu od glavnih uloga, a potpisuje i banalnu scenografiju (nekoliko stolova i stolica, u čijoj je pozadini i nekolicina svežnjeva riječne trstike).


Montaža svih dramskih prizora riješena je snimkom kratkih glazbenih dionica (u izvedbi Cinkuša) i premještanjem scenskog namještaja. Drugim riječima, režije kao mišljenja scenskog prostora ima tek u elementarnim naznakama, dok je režija glume u glavnim ulogama spala na imitatorstvo televizijskih »Gruntovčana«.


Naravno da se može reći da glumci samo »citiraju« svoje TV prethodnike, ali zašto ih citiraju?! Zato jer su kolege napravili originalne uloge? Ne bi li to trebao biti razlog više da ih naprave i sadašnji Kerempuhovi glumci, uputivši se u samostalno glumačko istraživanje? Nije li uloga prostor najveće glumačke kreativnosti?


Ne pamtimo li različite verzije velikih kazališnih rola baš zato što ih glumci kroz stoljeća nikada nisu pretvorili u zaokružene citate, obrasce i »template«, nego su ih realizirali na toliko različito inovativnih načina?


»Gruntovčani« nostalgično zagledani u svoju TV verziju možda samo žele odati priznanje Goliku i njegovoj glumačkoj ekipi, ali rezultat je trosatna predstava u kojoj se više pljeskalo izlasku iz publike na scenu Komedijine glumice Smiljke Bencet (koja je odigrala moćnu TV Regicu), nego samoj predstavi.


U svakom priručniku adaptacije inače stoji da je riječ o žanru koji traži da se »priča ispriča ispočetka«, na nov način, sa što manje doslovnog preuzimanja predloška. Za Kerempuh kao satiričko kazalište prioritet bi trebao biti autorski pristup adaptaciji, sa svim rizicima novog čitanja i igranja.