Kazalište Gavella

Iza zida – novi zidovi: Predstava “Nevidljivi” Tene Štivičić i Matjaža Pograjca

Nataša Govedić

Intervencije dramaturga Dubravka Mihanovića u tekst Tene Štivičić unekoliko mijenjaju fokus drame iz »ljubavnog trilera« u linearnu priču o prognanicima. Redatelj Matjaž Pograjc, pak, osobitom tehnikom kromakija ili montažnog umetanja snimke glumaca u različite scenografske makete naglašava odsutnost bilo kakvog opipljivog prostora u životu scenskih protagonista



Lako se složiti s deklarativnim stavovima predstave »Nevidljivi«. Otići iz zemlje ekonomskog sloma u zemlju relativne ekonomske stabilnosti nije holivudski film sa sretnim završetkom. Moment buđenja iz poznatog zla na novoj geopolitičkoj lokaciji na gotovo sve migrante djeluje kao osobita vrsta traume.


San se pretvara u paniku pred svime onime što ne samo da nije ostalo iza nas, nego se još i pogoršalo. Jer granica se ne prelazi fizičkim prolaskom kroz carinsku zonu. I nakon što stignete u Tvrđavu Europu, kako je naziva Tena Štivičić u drami »Nevidljivi«, pogodit će vas granice koje ste donijeli sa sobom: ekonomske (ako dolazite iz siromaštva), rodne (ako ste ženskog roda), edukacijske (ako niste obrazovani) itd.


Redatelj Matjaž Pograjc osobitom tehnikom kromakija ili montažnog umetanja snimke Gavellinih glumaca u različite scenografske makete naglašava odsutnost bilo kakvog opipljivog prostora u životu scenskih protagonista. Istodobno, inzistiranje na koreografiji glumačkih tijela unutar živo montirane filmske slike potpuno nas izvodi iz kazališnog događaja prema nekoj vrsti televizijske prezentacije.


Glumci




Kao osobu koja ide u kazalište zato da susretne glumce, a ne medijski posredovane snimke glumaca, ovakva me metodologija rada na predstavi umara i vrlo brzo percepcijski zasićuje. Jasno mi je da redatelj inzistira na otuđenosti likova i na njihovoj mnogostrukoj instrumentaliziranosti, ali scena je mjesto koje dopušta i puno više od dijagnostičke točnosti.


Tek poneki glumci još uvijek zadržavaju scensku prisutnost. Primjerice, Ozren Grabarić kao britanski poslovni čovjek Felix koji sanja »o nečem stvarnom u ljudskoj veličini« ili vlastitom djetetu, na momente nam se obraća izvan rutine filmskog seta, ali i dalje preko uvećane snimke lica i posredstvom kamere.


Zatim Živko Anočić, o čijem skromnom, koliko i glumački upečatljivom radu u kazalištu Gavelli valja posebno govoriti, baš kao i u najnovijim »Nevidljivima«, gdje igra dezorijentiranog postolarskog sina, isto koliko i predanog tragača za ljudskom toplinom i integritetom.Živko Anočić općenito je još ulogom u Kafkinoj »Americi«, također na Gavellinoj pozornici, dokazao da može odigrati i najkompleksnije role dramskog repertoara, zbog čega čudi da mu uprava matičnog teatra ne poklanja glumačke izazove mnogo većeg intenziteta i zahtjevnosti.

Iznimno je kvalitetan i sustavan glumački rad Franje Dijaka, opet ne samo u »Nevidljivima« i »Kometu«, nego i u čitavom nizu recentnih Gavellinih predstava. Dijak je umjetnička osobnost koja misli o svakom detalju svoje role do te mjere da i u »Nevidljivima« probija i barijere filmskog seta, obraćajući nam se iznimno gorkom i surovom, ali i toplom manirom prognanika Stefana. Pohvaliti treba i mladu Anju Đurinović (Leyla), koja sve više prihvaća rizik glumačkog posla i njegove uznemiravajuće jezgre izazivanja konvencija.


Distanciranost


U manjim, solidno razrađenim i disciplinirano izvedenim, ali nažalost previše filmski distanciranim rolama pojavljuju se i Sven Medvešek (Gerry), Bojana Gregorić-Vejzović (u rolama Louise i Službenice), Enes Vejzović (George), Martina Čvek (Lara), Ana Kvrgić (Psihoterapeutkinja), Nataša Janjić (Ann), Nikola Baće (Malik), Darko Milas (Mykola), Filip Križan (galerija likova).


Dijana Vidušin velika je voditeljica cijele priredbe, u programskoj knjižici potpisana kao »Čistačica«. Njena besprijekorno izvedena glamurozna ispraznost jedan je od razloga zašto predstava ostavlja dojam »lakih nota«, umjesto tragike upisane u niz smrti i poniženja likova. Pritom ne mislim da je to odgovornost glumice. »Nevidljivi« su izrazito redateljska predstava, u kojoj je vrlo malo mjesta ostavljeno glumačkim odlukama i sukreativnim potrebama.


Intervencije dramaturga Dubravka Mihanovića u tekst Tene Štivičić unekoliko mijenjaju fokus drame iz »ljubavnog trilera« u linearnu priču o prognanicima. I premda promjena osnovnog žanrovskog okvira koji Mihanović time postiže zaista značenjski produbljuje pitak i plitak melodramatski rukopis Tene Štivičić, predstava u cjelini ostaje povanjštena i emocionalno zatvorena. Dijana Vidušin kao modno stilizirani konferansje i vješto elegična pjevačka primadona predstave dodatno relativizira muku po emigraciji, pretvarajući je u neku vrstu blago narkotizirane klupske priredbe.


Koreografija Branka Potočana također naglašava klupsku gestu zajedničkog, ritmičnog društvenog koračanja, kao što i scenografija Tomaža Štrucla (makete izrađuju Paola Lugarić, Ivan Brozina i Dominik Meštrović) upućuje prema TV studiju, a ne prostoru eksperimentalne vizualne animacije. Je li problem ljudi bez zemlje samo jedna od emisija zabavnog programa?


Ili tema zaslužuje odgovor mimo uobičajenih relativizacija ljudske tragedije na bodljikavim žicama? »Nevidljivi« nisu predstava koja želi dovesti u pitanje naše uobičajene načine distanciranog promatranja. Dapače, redateljski postupak na svojevrstan način fetišizira distancu i pogled u kameru, umjesto u osobu. Samim time likovi ostaju »u izlogu« svoje priče, umjesto da publici demonstriraju razne načine razbijanja hladnog stakla.