Režija »Gospođe ministarke« Olivera Frljića odvija se na dva plana. Ponajprije jezičnom, ukazujući na potpunu simetričnost hrvatskog i srpskog teksta Nušićeve komedije, s time da se srpskim predloškom služe »Kerempuhovi« glumci uživo na pozornici, dok hrvatski »prijevod« teksta teče iznad njihovih glava, na posebnom monitoru. Zatim i na razini gotovo stogodišnje komedije korupcijskih običaja, zbog čega je pripovijest o sitnoj nesposobnosti i krupnoj samodopadnosti političkih funkcija (još) uvijek aktualna.  

   Kao što je Nušić napisao u predgovoru svog komada iz 1923. godine, teško je na ovim prostorima govoriti o prijelomnim događajima. Sve je sitno, veli Nušić, tako da se i najuzbudljivija dramaturgija svakodnevice svodi na: »Pera dobio klasu, Đoka se razboleo, Steva položio ispite, Jova premešten, gospa Mica kupila novu spavaću sobu, gospa Savka ošišala kosu, gospa Julka pravi novu haljinu od krep-de-šina, prija-Maci izgoreo kuglov, a prija Anka izljubila na friše-fire sto sedamdeset dinara. Eto, to su senzacije, to emocije, to događaji male sredine.« 

   Lupanje vratima

»Kerempuhovi« glumci kao da nastoje prkositi tom sitnom formatu Nušićevih likova, vukući ih prema jakoj groteski. Svi stalno lupaju vratima, jure pozornicom, kolače oči i udaraju u preglasan jauk ili smijeh. Gospođu Živku, ministarku, u izrazito frenetičnom tempu igra Elizabeta Kukić, s tijelom, licem i energijom tridesetogodišnjakinje, ali zato i s eksplozivnošću zrele furije i pogođenom naivnošću djevojčice. Kukićeva je prava Hekata (u mitskoj tradiciji sinteza svih životnih razdoblja jedne žene) i uz to majstorica komike, što bi još više došlo do izražaja da stigne doći do daha i gradirati svoje »ispade«, no redatelj joj ne dopušta nikakav realistični tajming, kao što je na razini čitavog ansambla zabranjena već i sama ideja opuštenosti.

U toj pretjeranoj navinutosti izvedbe iznimno se vješto i duhovito snalazi Dean Krivačić, kao profesionalni žigolo i manjkom manira ogorčeni učitelj otmjenosti Ninkvić, dok najbolju ulogu komada ostvaruje samosvjesni i iznimno »suradnički« srdačan Borko Perić, u roli prezrenog ministarskog zeta Čede i javnog prokazivača svoje statusno povampirene punice Živke. Perić, međutim, dobro pazi da od Čede ne napravi lokalnog Hamleta, otkrivajući s koliko se prezira taj lik odnosi prema svojoj scenskoj supruzi Dari i koliko je i sâm beskrupulozan kad je u pitanju zavođenje sobarica. 

    Tu je negdje upisana prava bomba Nušićeva komada: pogledajte, veli pisac, ako su nam heroji takvi spletkari, pa kakvi su nam tek onda nitkovi!? Pravu mjeru dječje okrutnosti pogađa Maja Posavec kao Živkin sin Raka, dok Linda Begonja nadopisuje svoj lik Živkine kćeri Dare romantičnom zagledanošću u svog scenskog supruga, koji doslovce prilikom svakog pokušaja da mu Dara izmami poljubac prekrije njezino lice bijelim ručnikom koji nosi oko vrata. Begonja je nekoliko puta na rubu toga da zadavi svoju veličanstvenu mamicu, ali umjesto toga do kraja drame odano steže svog scenskog muža makar i za komadić sakoa, diskretno unoseći u komediju i nijanse tragički slijepe privrženosti, gotovo bih rekla opsesije, veoma bliske Nušićevu rukopisu. 

   Kolo egomanije

U manjim ulogama pojavljuju se Hrvoje Kečkeš (pisar i rođak Mile), Edo Vujić (ujak Vasa), Ana Maras (služavka Anka), Mario Mirković (teča Panta), Ivan Đuričić (Jova), Luka Petrušić (Pera Kalenić), Kostadinka Velkovska (teta Savka), Mia Begović (Soja) te Velimir Čokljat (Rista Todorović). Svatko od njih spretno pridonosi kolu egomanije oko ministarskog stola, koje se mahom pleše na glazbu Zvonka Bogdana (»Evo banke cigane moj«) i na starogradsku pjesmu »Bolujem ja, boluješ ti, bolujemo od ljubavi« (izbor glazbe potpisuje Irena Popović).

Upravo zbog navedene glazbe i zbog nepromijenjena Nušićeva fokusa na ina ljubakanja (dramaturginja: Dora Delbianco), atmosfera izvedbe zapada u žanrovske općenitosti, svjesno grabeći prema zabavljanju publike. Jest da Živka tijekom saslušavanja zamolbi svoje familije steže u naručju prepariranog jazavca, aludirajući tako na jezičnu cenzuru imena i samog kazališta u kojem igra predstava, a koje se u devedesetima moralo preimenovati iz »Jazavca« u »Kerempuh«, ali to podsjećanje na jezične čistke u devedesetima danas djeluje kao zakašnjela lekcija iz tolerancije. S druge strane, Oliveru Frljiću se stvarno ne može zamjeriti manjak pravovremene i k tome nemale političke hrabrosti. Možda je i za »Kerempuh« i za redatelja »Gospođe ministarke« dobro što je postavio predstavu koja jednostavno obećava veliku gledanost.   

Pristojan smijeh

To svakako nije maksimum čitanja hrvatskog aktualiteta (u kojem valjda prvi put u povijesti imamo ministricu kulture koja nije, kao Živka, završila samo tri razreda osnovne škole, nego je doktorirala književnost), niti smo doživjeli eksperimentalni naboj scenskog tumačenja, ali sve skupa svakako je vrijedilo zbog završnog komentara koji Elizabeta Kukić igra na publiku: »I sad, kao, više nismo ministri? E pa bit ćemo opet, čim se zaboravi ovo malo bruke«. To je točna i k tome veoma brutalna referenca na manjak srama bezbrojnih političkih funkcija, s time da je Nušić u usporedbi s nama živio u nadasve uređenoj državi, u kojoj su ministri zbilja padali kad bi se javno osramotili. U samostalnoj Hrvatskoj više nije tako. U Bandićevu Zagrebu posve je nemoguće zamisliti da bi figuru gradonačelnika uzdrmao ikakav skandal. Naravno, taj svijet bandićevske nezbacivosti s financijskog kormila mogao je biti tema neke nove »Gospođe ministarke«, ali ne u »Kerempuhu«. I tako smo se smijali svojim veoma pristojnim, vrlo neproblematičnim smijehom, smijehom podsvjesnog osvrtanja. I malo nam se od tog pogleda unatrag ukočio vrat. Ali barem je optužnica bila točna.