Premijera u zagrebačkom HNK

“Glumica” Pascala Ramberta: Krutost umjetnog cvijeća i ispraznih deklamacija

Nataša Govedić

HNK-ovi glumci morali su igrati Rambertovu »Glumicu« skrušeno doslovno, s vrlo malo propitivalačkih intervencija u njenu strukturu

HNK-ovi glumci morali su igrati Rambertovu »Glumicu« skrušeno doslovno, s vrlo malo propitivalačkih intervencija u njenu strukturu

»Glumica« je drugi ovogodišnji repertoarni naslov zagrebačkog HNK-a (nakon premijere Mire Gavrana) koji ostavlja dojam repertoarne slučajnosti i ispraznosti. Nejasno je gdje je nestala umjetnička ambicioznost HNK-ove uprave



Sve do HNK-ova francuskog gosta Pascala Ramberta, autora i redatelja predstave »Glumica«, nismo imali prilike vidjeti kazališnog čovjeka koji se na završnom naklonu svoje predstave vidljivo ljuti na publiku zato što mu ne plješću dovoljno glasno, zbog čega nam je Rambert gestom uličnog bravada dao do znanja da aplauz treba pojačati.


Za neke je ovakvo ponašanje bilo nepristojno, za druge pomalo infantilno, no aplauz se ni nakon redateljeve intervencije nije pojačao. Predstava je ostala zatrpana umjetnim cvijećem (kao glavnim elementom scenografije) i tekstom koji vrvi od općih mjesta i ispraznih deklamacija, kao i osjećajem da su glumci taoci napuhane autorske osobnosti koja ne vidi banalnost vlastitog jezika jer je istovremeno zaposlena i u roli redatelja.


Profesija glumice


HNK-ovi glumci morali su igrati Rambertovu »Glumicu« skrušeno doslovno, s vrlo malo propitivalačkih intervencija u njenu strukturu. Razloga za propitivanje, usput budi rečeno, bilo je mnogo: glumica je historijski figura koja dugi niz kazališnih stoljeća nije prisutna na sceni; pojavljuje se prvi put u talijanskim i francuskim farsama petnaestog stoljeća i veoma polako zadobiva umjetnički status i ugled.




Većinu povijesnog vremena ženske uloge igraju muškarci, pod maskama ili bez njih, a kad glumica konačno stupi na scenu, u prvo je vrijeme izrazito seksualizirana, zbog čega ponovno treba nekoliko stoljeća čekati epohu prvih »autorskih« glumica (kakve su recimo bile slavne Hippolyte Clairon i Marie-Francoise Dumesnil, opisane u tekstovima Voltairea i Diderota, ili, pak, Sarah Siddons, kritički sačuvana u djelu Williama Hazlitta). Ovo navodim kao prilog studijama profesije glumice, koja se poprilično razlikuje od studija povijesti glumaca i u kojoj je veoma značajno mjesto odigrala socijalna emancipacija ženskih uloga. U vrlo kratkom periodu devetnaestostoljetne povijesti teatra, glumice su bile onakve kakvima ih vidi naš suvremenik Pascal Rambert: bolećive dive, dame s kamelijama položene na odru domovine, a i tada je sustav glumačkih zvijezda s tom ideologijom »obožavanja« svojih »divnih mučenica« imao više problema nego umjetničke dobiti, zbog čega je i propao.


Potraga za mrvama živosti


Prvakinje Hrvatskog narodnog kazališta kao Alma Prica (Eugenija) i Nina Violić (Ksenija) dale su sve od sebe da nekako konkretiziraju zastarjelu stereotipizaciju svojih likova, kao i da napune tekst (identično stilski sročen za sve likove) bar nekim elementima osobnog izričaja. Prica igra kvazirusku scensku divu na samrtničkoj postelji, punu obožavanja prema mužu alkoholičaru i uvijek spremnu na ekscesnost kao »istinsku« teatralnost.


Violić igra njenu gorko-pragmatičnu sestru Kseniju, koja je od velikog pira ruskog propadanja pobjegla čak u Keniju, gdje je izgradila ugostiteljski obrt. Ne kažem da u tom kontrastiranju sestara nema dramskog materijala, niti da se tekst nije mogao otvoriti humornoj ironiji kroz glumačku igru, ali način na koji su likovi napisani u svakom slučaju ide protiv njihove psihološke individualizacije i razrade, a u korist likova kao općenitih, propovjedničkih, alegorijskih principa.


Pritom je glumačka tehnika HNK-ova ansambla ostala najuže vezana za psihologijski realizam, a ne za mogućnost ludičkog (baš kao i političkog) eksperimenta s Rambertovim pretencioznim replikama, što dodatno stvara dojam izvedbene naivnosti i banalnosti. I ostatak mahom sposobnih HNK-ovih glumaca (Vlasta Ramljak, Siniša Popović, Livio Badurina, Bojan Navojec, Iva Mihalić, Franjo Kuhar, Dušan Gojić, Damir Markovina, Silvio Vovk, Tesa Litvan, Luca Anić, Leonardo Bajić) pristaje uz visoki i isprazni pathos čitave predstave, tako da se uloge ostvaruju kao čudni sudari dramatičarevih kvazipoetskih brbljarija i glumačkih pokušaja da se u tome pronađe neko organsko, manje papirnato mišljenje role.


Tirade o glumi kao »krhkom cvijeću« koje niče da bi nas ispunjavalo svojom egzotičnom ljepotom i kratkotrajnošću postojanja također pripadaju tradiciji sentimentalne, melodramatske, petparačke literature. Glumci nisu samo osjetljive pahulje. Njihova je snaga u emocionalnoj verziranosti i otpornosti, u istraživačkom žaru, nerijetko i u elastičnom socijalnom oportunizmu, ali svakako i u goloj izdržljivosti ostajanja na bojišnici vlastite profesije.


Sadržaj mimo i ispod teksta


Već i sama činjenica da su prebrodili farsu Rambertova narcističkog pristupa vlastitom tekstu, dosta govori o tome što sve glumci moraju »imati u nogama« da bi ostali uspravno stajati na maksimalno izloženom mjestu koje se još naziva i pozornica. To je možda i razlog zašto vjerujemo Almi Prici kad s pozornice ustvrdi da voli kazalište »više od bilo čega na svijetu«. Nije da vjerujemo njenoj roli Eugenije.


Naprotiv, vjerujemo Pricinoj unikatnoj socijalnoj stamini i dugogodišnjoj predanosti glumačkoj mašti, a ne Rambertovu tekstu. Tekst je gotovo neizdržljivo deklarativan, odnosno potpuno zatvoren mogućnosti nijansiranijeg jezika; bilo onog pjesničkog, bilo dramskog. Prethodni Rambertovi komadi, od kojih je najpoznatiji »Zatvaranje ljubavi«, također su se bavili temom egoizma govora, ali barem su se trudili u agresivnoj monologičnosti likova pronaći neku mjeru istinitog samosagledavanja. »Glumica« je toga lišena.


Urušavanje repertoara


Na tekstu »Glumice« moglo se u Zagrebu raditi i preko srodnog teksta »Pustolov pred vratima« domaćeg autora Milana Begovića, gdje također pratimo (mnogo bolje napisanu) igru Smrti s posljednjim satima ženskog protagonista i njezinih osobito koncipiranih glumačkih rola, ali čini se da za takvu vrstu dijaloškog pristupa temi drame samrtničke postelje nije bilo interesa. Zaključno, »Glumica« je drugi ovogodišnji repertoarni naslov zagrebačkog HNK-a (nakon premijere Mire Gavrana) koji ostavlja dojam repertoarne slučajnosti i ispraznosti. Nejasno je gdje je nestala umjetnička ambicioznost HNK-ove uprave, niti na koji je način Ivica Buljan i Dubravka Vrgoč eventualno misle uspostaviti u nastavku sezone.