Na Riječkim ljetnim noćima premijerno je izvedena predstava »Don Quijote«, koju je prema romanu Miguela de Cervantesa režirao i dramatizirao Kokan Mladenović. Prvotna je zamisao bila da se predstava uprizori na Trsatskoj gradini, no zbog tehničkih i drugih problema premještena je na lokaciju Principija – Arheološkog parka u riječkom Starom gradu. Ovime je Principij inauguriran kao novi prostor za kazališne izvedbe, a Mladenovićev »Don Quijote« neočekivano je, u sudaru s realnošću, dobio novi donkihotovski zaplet.

  Ovaj Don Quijote našega vremena, naime, u interpretaciji Kokana Mladenovića i dramaturginje Nataše Antulov postao je profesor arheologije koji istražuje arheološko nalazište na Trsatu, a onda pod dojmom čitanja Cervantesova romana i sam postaje vitez tužna lika. Od Trsatske gradine ostale su samo video projekcije Voranca Kumara i Marise Žele, koji na okolne zgrade Principija projiciraju željezne vjetrenjače »Vjetroparka Trsat« koji će izniknuti na ruševinama trsatske kule. To je trenutak suvremenosti kojim Mladenović ulazi u tkivo Cervantesova teksta, pokušavajući aktualizirati temu uzaludne borbe s vjetrenjačama. Predstava je time trebala dobiti na dnevno-političkoj aktualnosti, no učinak bi bio snažniji da je uzet neki konkretan problem u Rijeci jer Trsatska gradina u ovom trenutku ne predstavlja izrazit primjer devastacije kulturne i povijesne baštine. Ne postoje ni planovi za budućnost koji joj predviđaju sudbinu kojom bi postala žrtva brutalnog neoliberalnog kapitalizma.

  Time izostaje i eventualni osjećaj pobune gledatelja, na koje poziva transparent s natpisom »Trsat je naš« i bacanje letaka u gledalište.

   Vjetrenjače

No, polazišna teza Kokana Mladenovića je ispravna. Još je Arnold Hauser u svojoj »Socijalnoj povijesti umjetnosti i književnosti« pisao da ideali viteštva više nisu u stanju nositi novu društvenu strukturu; njihovo neslaganje s racionalističkim obrascem ekonomske i društvene stvarnosti i njihova zastarjelost u svijetu ‘vjetrenjača’ suviše je očigledna. Francuski filozof Michel Foucault detektirao je Cervantesova »Don Quijotea« kao prvo moderno djelo, jer u njemu susrećemo beskrajnu igru okrutnog razuma. U tom »ključu« može se iščitavati i riječka predstava, u kojoj jedan od najvažnijih simbola Rijeke funkcionira na metaforičkoj razini ukazivanja na krizu i slom vrijednosti pred naletom vulgarnomaterijalističke realnosti okrenute profitu.

  U ovom suvremenom scenskom čitanju Don Quijote bori se protiv bagera koji nasrću na kulturu, povijest i duh grada, no na kraju pada kao žrtva bezobzirne tajkunizacije i surove kapitalističke zbilje u kojoj se sve mjeri novcem.

  Na brehtijanskom početku i kraju uprizorenja likovi koji utjelovljuju spregu vlasti i kapitala odaju počast i podižu spomenik idealistu i borcu za pravdu Don Quijoteu, što je vrhunac cinizma. Jer isti ti proglasili su ga ludim i strpali u ludnicu kako bi ga uklonili kao smetnju za realizaciju diznilendskog Vjetroparka.

   Koprena

Zaneseni idealist

  Glumcima Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca pridružili su se i članovi Baleta i orkestra, koji uživo izvodi glazbu Irene Popović. Sudjeluje i glumac Talijanske drame Mirko Soldano, tako da je »Don Quijote« zapravo projekt cijelog kazališta. Premijerna publika ispratila je predstavu dugim pljeskom i povicima odobravanja