HNK Ivana pl. Zajca, otjelotvoren u posljednjim napisima Novom listu, počinje ozbiljno gubiti busolu. Prvo je intendant Marin Blažević optužio Novi list da je fingirao intervju sa Sandrom Damianijem, a onda je stigao odgovor na tekst Kim Cuculić, rezime protekle sezone Zajca, napisan u maniri »zaustavite Reuters«. Tekst potpisuje ravnateljica Hrvatske drame Renata Carola Gatica i poimence navedeni članovi Hrvatske drame, a intonacija i poruka zadiru u osnovne novinarske slobode: institucija je našla za shodno i opravdano prozivati novinarku zbog izrečenog mišljenja te se u maniri vrhunaravnog arbitra usuđuje propitivati stručnost i utemeljenost mišljenja dugogodišnje novinarke i kazališne kritičarke. Pa da nije tužno, nakaradno i apsolutno deplasirano, bilo bi urnebesno.

Ono što prvo upada u oči u tekstu, i na tome bi čitatelj lako mogao pasti, jest pitanje autorstva. Čitatelj bi tako mogao posumnjati da je po intonaciji i dedukciji tekst djelo samoga intendanta Marina Blaževića. Kažem, mogao bi posumnjati, ali neće, jer to bi značilo da se intendant boji potpisati vlastiti tekst te da se cijela Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca dala instrumentalizirati potpisujući pamflet protiv Novog lista i novinarskih sloboda. To bi značilo i da je u HNK-u Ivana pl. Zajca na djelu despotski režim, podređen mišljenjima i viziji jednoga jedinog čovjeka, koji arbitrira o svim aspektima funkcioniranja Kazališta, ali i o onome što se o Kazalištu piše i govori u formi novinarsko-kritičkih pogleda.

Naravno, kad bi takvu skandaloznost netko i pomislio, mogla bi mu biti jasnija ideja intendanta Marina Blaževića da je u slučaju intervjua sa Sandrom Damianijem bilo nekih fingiranja, jer to bi značilo da je intendant sklon takvim rabotama, a, konačno, moglo bi mu biti jasnije i prozivanje mene kao urednika kulture, odnosno novinara koji je svojedobno radio intervju s intendantom Marinom Blaževićem o urušavajućem kazališnom sustavu u Hrvatskoj, zbog čega i pišem ovaj odgovor.

Naime u tekstu koji potpisuje Hrvatska drama piše i ovo: »Tekst Novoga lista ocjenjuje stanje u Hrvatskoj drami kao ‘nestabilno’ i ‘promjenjivo’ i to smatra problemom, no mi se pitamo koga to zanima stabilna i nepromjenjiva dramska umjetnost? Što je, zapravo, loše u tome ako netko dođe u ansambl i u njemu ostane godinu ili dvije pa potom promijeni svoju umjetničku adresu? Nema tome godinu dana da je urednik Redakcije kulture Novoga lista u razgovoru s intendantom riječkog HNK-a upravo stalnost i nepromjenjivost, znači pasivnost nekog ansambla pa i čitave narodne kazališne ustanove, smatrao njezinim najvećim, upravo pogubnim problemom. A sada odjednom – neka druga pjesma«.

Kada bi, dakle, čitatelj toga teksta i pomislio da ga je napisao Marin Blažević, a to neće iz gore navedenih razloga, možda bi opravdanje za to pronašao u ovom brkanju planova. Zar bi bilo nemoguće da kritičarka i novinarka Novog lista misli jedno, a urednik nešto drugo? Zar je nemoguće da kritičarka vidi stalnost ansambala kao pozitivnu kategoriju, dok urednik baš u okamenjenim, mamutskim ansamblima i skupim hladnim pogonima u postojećem kazališnom sustavu i ekonomskoj situaciji vidi jedan dio problema njegova urušavanja? Ili bismo svi trebali misliti isto? Dakle mišljenja, stavovi, tvrdnje, kvalifikacije moraju biti unificirane, i to od strane nekog vrhunaravnog arbitra, Gospodina Urednika ili Gospodina Intendanta? U Redakciji kulture Novog lista tako nije sigurno; ovdje njegujemo pluralitet mišljenja, pa ako kritičarka misli jedno, uredniku ne pada na pamet inzistirati na drugome.

A sada dolazimo možda i do ključnog. Ako bih, pak, kao zainteresirani gledatelj morao prosuđivati proteklu sezonu u Ivanu pl. Zajcu, bio bih i puno oštriji od naše kritičarke. Rekao bih da su dosezi Hrvatske drame u protekloj sezoni bili iznimno skromni i da je dobra operna i koncertna sezona ni izdaleka ne izvlače. Ne zato što bi Hrvatska drama imala biti najvažnija, nego zato što si grad ove veličine, ovoga izdvajanja za kulturu i, posebno, ovoga izdvajanja za Kazalište, koje »jede« i preko 60 posto proračuna za kulturu, takvo što jednostavno ne bi smio dozvoliti.

To je moj dojam kao gledatelja, i u njemu ni izdaleka nisam usamljen, koliko god pamfleta protiv mišljenja potpisala Hrvatska drama. I zato se nadamo da ćemo u sezonama koje slijede gledati bolja izdanja Hrvatske drame i da ćemo konačno moći, opet, govoriti o predstavama koje su nas nadahnjivale, rastuživale, nasmijavale, o predstavama koje su nam nešto značile i koje ćemo pamtiti, kao što ih je nedvojbeno bilo. Ali ne u protekloj sezoni, piše u odgovoru urednika Kulture Novog lista Davora Mandića.