Teatar Exit

Crtić o kriminalu: Uz svečanu stotu izvedbu “Balona” Mate Matišića

Nataša Govedić

U režiji Mislava Brečića i koprodukciji Teatra 2000 i Teatra Exit predstava svakako igra na dopadljivost i zabavljanje publike, ali joj nedostaje kazališta, kao umjetnosti nečuvenog odgovora na poznati životni i scenski skript



Mate Matišić u mnogim se svojim komadima znalački poigrao i s detektivskom fikcijom, baš kao i s kriminalom (crkvenim i svjetovnim), a svakako i sa sposobnošću ljudi da hine nešto sasvim drugo od onoga što bismo očekivali da simuliraju. U toj Matišićevoj kombinaciji fantastike i mistike pohranjena je jedna od najjačih poetika domaćeg glumišta, o čije su se varljive rubove razbijali čak i redatelji poput Božidara Violića. Ni Mislav Brečić nije iznimka. Brečićev »Balon«, izveden u koprodukciji Matulina Teatra 2000 i Raguževa Teatra Exit svakako igra na dopadljivost i zabavljanje publike svim glumačkim sredstvima, u čemu je ujedno i njegov veliki šarm. Krešimir Mikić i Vilim Matula ne samo da spretno parodiraju glumca kao »zabavljača za svaku priliku« i »jopca za prvog susjeda«, nego i zajednički ili pojedinačno plešu filmske stereotipe od Jamesa Bonda do Brandova »Kuma« (koreografija: Irma Omerzo). Publika se smije, jer predstava doista i jest skrojena po mjeri plesa sa zvijezdama.


Lovci i kućanice


Ali nedostaje joj kazališta, kao umjetnosti nečuvenog odgovora na poznati životni i scenski skript. Iako je na pozornici i izvanredna glumica Ksenija Marinković u ulozi deprimirane žene u dubokom žalovanju za umrlim djetetom (definitivno najbolja i najpreciznije odigrana uloga uprizorenja), ni redatelj Brečić ni dramaturginja Tajana Gašparović uopće ne razvijaju ni ne domišljaju njezin lik, niti otvaraju predstavu mogućnosti da tišina slušanja nosi veću težinu od kompulzivnog brbljanja muških sudionika. Pa ipak jedino Ksenija Marinković i njezin nijemi »balon« zamišljenog djeteta zadižu površinu zabavljaštva i njegova anegdotalnog muškog »pretjerivanja«.


Lik supruge slavnog glumca u interpretaciji Ane Maras posvemašnja je i k tome mizogina karikatura, prema kojoj žene uvijek zvocaju i »napumpane su« (Vilim Matula doslovce izlazi na scenu s ručnom pumpom koja »nadiže« trbuh glumice – brutalan u parodiji »ženske sudbine« i trudnoće).




U takvoj konstelaciji, muški lov na lokalnog mafijaša samo je kompjutorska igrica, a međuljudski odnosi dvaju parova svode se na komediju zabuna i melodramatske klišeje. Sam završetak, sa sretnim ljubavnim parom glumaca koji se izravno odmjerava s drugim, nesretnim parom »običnih ljudi«, po mojem je mišljenju potpuno promašen: jedni NEMAJU (ni dijete ni vokaciju) i odlaze skrhano sa scene, dok na pozornici ostaje drugi par koji ČEKA dijete, profesionalno je privilegiran i oko toga još finalno izmjenjuje smiješak »dobitne kombinacije«. Publika čita ovaj završni zagrljaj kao »happy end«, kao dobro skrojeni komad ili prigodnu božićnu priredbu, što je posebno neukusno (pa čak i dijametralno suprotno originalnom završetku Matišićeve drame). Doista, može li se nečija nevolja uistinu tako jednostavno odmjeriti u korist »ove« ili »one« strane? I može li se stvarna ljudska drama poantirati holivudskim treptanjem okica i zagrljajem pod okruglim svjetlom reflektora?


Lakši put


O hrvatskoj mafiji u predstavi »Balon« također nećemo puno saznati. Ona je općenita i prepisana s američkog filma, premda se Krešimir Mikić trudi pokloniti joj štih lokalnog tajkuna, sa sunčanim naočalama na nosu i luksuznim mobitelom u ruci. Ne mislim da je problem u glumcima, niti u tekstu, čije su mnoge važne replike nepravedno štrihane. Problem je u redateljskoj nemaštovitosti ili bar nerealiziranosti: postoji mnogo neverbalnih načina na koje se moglo politički razotkriti Matišićev tekst. »Balon« u Brečićevoj režiji, međutim, ostaje apolitična farsa (ma koliko nam Matula »usput« propovijedao protiv crkve i države), čiji se zidovi korupcije uredno slažu samo preko tijela zločinaca, dok ih ljubavni parovi preskaču laka koraka.


Takav je rasplet po mom mišljenju potpuno lažan, jer malignost sustava nije nešto što pobjeđujemo bilo parolama bilo kompjutorskim mišem tijekom žanrovski predvidljive borbice. Kritiku sustava donosi na scenu Ksenija Marinković, ali nitko od autora predstave nije se potrudio pročitati njezin lik ni kao »taoca« ni kao kompetentnog filozofa čitave situacije. »Balon« će, dakle, nasmijavati publiku, pogotovo publiku koja glumce izjednačuje s golom taštinom i narcizmom (požrtvovno je i na svoj način dirljivo od Matule da se dao ugurati u ladicu koja mu definitivno ne pristaje), ali time još jednom gubimo šansu javno misliti protiv konvencija, što po mom sudu i glumcima i gledalištu uskraćuje – predstavu.