Bobo Jelčić: Društvo se secira, poniranjem u pojedince

Frustracije u javnom životu koje na dnevnoj bazi viđamo oko sebe proizlaze iz osobnih intimnih nezadovoljstava. Ako već seciramo društvo, onda treba ići dublje u stvar – u odnose, u pojedinca. U predstavi »Ko rukom odneseno« to su ljudi slični nama

U proteklom tjednu Bobo Jelčić, poznati kazališni i filmski redatelj, imao je čak dvije kazališne premijere – u Teatru &td izvedena je predstava »Ko rukom odneseno«, a u ZKM-u »Tihi obrt«. Osim intenzivnog rada u teatru, Jelčić je angažiran i na Akademiji dramske umjetnosti. 

   Upravo je završio i dva kratka filma; za Davida Lušičića iz riječke Galerije »Greta« koji radi projekt s 15 režisera iz Hrvatske, i za međunarodni filmski projekt »Short play« koji je u čast Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu pokrenuo meksički redatelj Daniel Gruener. Ekskluzivnom društvu filmaša poput Gaspara Noea, Apichatponga Weerasethakula, Vincenta Galla i Carlosa Reygadasa, Jelčić se pridružio s kratkometražnim filmom »Razmjena dresova«. 

Kako komentirate aktualna zbivanja oko izbora Dubravke Vrgoč za intendanticu zagrebačkog HNK-a?    – Vrgoč se dokazala upravo na jednoj sličnoj poziciji, kao ravnateljica ZKM-a. Što bi se reklo, reference ima i to zavidne, kao i minuli rad. Ima utakmica u nogama baš u području vrlo uspješnog rukovođenja jednom kulturnom ustanovom, kako na domaćem terenu, tako i u gostima. Stoga da ne vidim u čemu je tu problem. Komentirati bi trebalo po meni više način kadroviranja na rukovodeće pozicije, ne samo u kulturi, zaostalom iz nekih prošlih vremena, u kojem natječaj postoji tek pro forma, reda radi. Što opet s Vrgoč nema nikakve veze, budući da se ona dokazala, kako sam već spomenuo, upravo u izvanpolitičkim, odnosno, u odgovarajućem, upravljačkim, a i u drugim aktivnostima u kulturi, pa tako, čini se, predstavlja logičan izbor. Neovisan o nekoj politici. Ili nečijoj želji.

   Uz ovakav je radni tempo, kojemu treba pridodati brojne obaveze, putovanja i gostovanja vezana uz nagrađivani film »Obrana i zaštita«, kao i skoro gostovanje njegove predstave »Galeb« u Belgiji i Engleskoj, jasno je da Jelčić iza (ali i ispred) sebe ima jednu od najproduktivnijih godina. Neposredan povod za razgovor je njegov autorski projekt »Ko rukom odneseno«, gdje u svojoj poznatoj maniri iz običnih, svakodnevnih stvari izvodi suptilne i minuciozne analize.   

Lažni liberalizam

– Tu sam predstavu radio i zbog toga što su intima i svakodnevica moj manevarski prostor, ali i zbog toga jer sam u zadnje vrijeme bombardiran tzv. velikim temama i politizacijom kazališta, u lošem smislu te riječi. Suština je po meni, negdje puno dublje. Frustracije u javnom životu koje na dnevnoj bazi viđamo oko sebe proizlaze iz osobnih intimnih nezadovoljstava. Ako već seciramo društvo, onda treba ići prema tome, dakle dublje u stvar, u odnose, u pojedinca. 

   U predstavi »Ko rukom odneseno« to su ljudi slični nama. Oni su liberalne provenijencije, no taj je liberalizam slijedom uvriježenih ljudskih navika postao malograđanski, salonski, lažan. Samoutješna formula za vlastitu ispraznost. Pokušavamo, eto, redefinirati neke uobičajene društvene pojmove koji su se uvriježili do samozaborava. 

  Kako uspijevate iz predstava u kojima se u formalnom smislu ništa ne događa dobiti tako širok dijapazon manifestacija svakodnevnog jada? 

   – Navest ću primjer »Obrane i zaštite« – Mostar je premrežen fascinantnim temama, temama stvorenim za velike filmske priče, no ja izabirem situaciju u kojoj se ne dogodi apsolutno ništa, nitko nikome ne kaže ni jednu ružnu riječ, a opet cijelo se vrijeme osjeća da se tu o nečem radi. Probaš doći do onoga što misliš da je važno, i u kratkom periodu trajanja filma ili predstave ga nekom reći. Ne valja nekom tratiti vrijeme ili ga zamarati neprožvakanim vlastitim frustracijama. Kako nekom što priopćiti? Kako da te razumije? Pitanje je to obrasca kojim prilaziš publici. Pozicioniranja sebe u tom odnosu, kao i uopće razloga za tvoje djelovanje.   

Racionaliziranje pravila igre

Dakle, iako ne progovarate o velikim političkim i socijalnim temama, vi kroz poetiku intime i svakodnevice, i samo naočigled banalne situacije, također raščlanjujete društvenu patologiju? 

   – Pitanje je na koje teme ja imam pravo. O tome puno prije mene govori Indoš. (Damir Bartol) Mogu li uzeti bilo koju temu? Ne mogu. Mogu samo raditi one priče o kojima imam što za reći. Ja svakako neću raditi predstavu o bombi u Hirošimi, ili ratu u Indokini, ili o bombardiranju Beograda. Što je na koncu konca moja dužnost? Svakako nije da pričam o tom što ne znam – a nekako mislim da je prije da provalim u suštinu, dakle da se bavim uzrocima, da razotkrijem tajni kod. Uzrok je, kaže logika, prije posljedice. Odabir teme, ali i modela obrađivanja teme, je u domeni elementarne etike autora i u tome sam jako rigorozan prema sebi. 

  Uglavnom ste autor tekstova svojih predstava? 

   – Nataša Rajković i ja smo sredinom devedesetih počeli s jednim specifičnim modelom rada u kazalištu – da se tekst piše za vrijeme rada, da nastaje na autentičniji način, da ne mora biti gotov prije nego šta je gotova predstava. Čovjek koji ga govori u isto ga vrijeme i sustvara i to se na kraju rada uobliči u neku cjelinu (koja onda ima karakter dramskoga teksta). Sve ide iz želje za redefinicijom dramskog teksta – htjeli smo ga napraviti procesnijim nego što jest, a manje gotovim nego što to tradicija nalaže. Oduzeti mu tu svetost koja mu je data i na koju smo naučeni i spustiti ga među obične ljude. Sa svetinjama se ne da raditi, njih možeš samo poštovati. 

  Na taj način zapravo i glumci kreiraju tekst? 

   – Postavlja se koncept lika/likova i mogućnost outanja istih. Tu glumac dobija priliku da se verbalizira, da progovori, da izgovori sam sebe. To je interesantan proces i možda ključan u ovome načinu. I to je još uvijek područje govora. Tekst nastaje kasnije, ili ono što mi zovemo tekstom. 

  Kako biste definirali svoj redateljski stil? Na koji način od glumaca dobivate ono što želite?

– Nazvao bih to racionaliziranjem pravila igre. Protivnik sam mistifikacija raznih glumačkih škola koje inzistiraju na apstraktnim pristupima glumačkom materijalu. Stvar je prilično racionalna. Sve se svodi na jedan obični ljudski dogovor u kojem onaj tko inicira projekt mora točno znati što želi. Jasno, ako postoje pravila igre, a pravila igre su suština procesa. I ona obuhvaćaju, da kažem tako općenito, identifikacijske modele u odnosu lik – glumac. Jasno to je sad preopćenito, ali što ću, nemamo previše prostora. A ni vremena. 

   Na filmu je pak sve dosta drugačije, zbijenije, svedenije. Puno više preciznosti i definiranosti, koja možda nešto oduzme na procesnosti i samim tim na autentičnost materijala. Samo snimanje je tek egzekucija – nema klasičnog rada s glumcem, tek bilježenje onog što si već napravio.   

Rasadište redatelja

Planirate li uskoro novi dugometražni film? 

   – Da, ali o tome ne mogu ništa konkretno reći. Imam dvije, tri teme oko kojih se premišljam. No sigurno je da će tema biti iz područja ovih o kojima i ovdje govorimo. 

  Radite i na Akademiji. Što predajete? Koliko se rad sa studentima razlikuje od onoga s gotovim glumcima? 

   – Već gotovo 12 godina imam svoju glumačku klasu, nekih 5-6 glumaca. Školski rad je puno slojevitiji, sporiji, oprezan, u centru je proces rada, dok je u kazalištu bitan rezultat i do njega se, logično, sa školovanim glumcima brže dolazi. Radim u zadnje vrijeme dvosemestralno s grupom ljudi i to se pokazalo ako dobar model. Iz tog rada je izašla i ova predstava koja sad igra u ZKM-u.     U proteklih 16 godina, koliko niste radili u &TD-u, on je postao, rekli ste, rasadište redatelja. Daju li druga kazališta prilike redateljima-početnicima?  

  – Osim ZKM-a koji to također daje priliku neafirmiranim umjetnicima, to s drugim teatrima nije slučaj. A u vrijeme mojih početaka bilo je još gore, užasno frustirajuće jer nisi mogao nigdje početi raditi. Međutim, činjenica je da su u &TD-u prve predstave napravili Oliver Frljić, Anica Tomić, Saša Božić, Miran Kurspahić, Marina Peković… pa su se nakon toga rasuli po svim kazalištima. A tu je još niz ljudi, izabrao sam samo najfrekventnija imena. Ta platforma je očito dala rezultate, stvorivši jednu potpuno novu generaciju redateljskih imena, koji stvaraju potpuno novi kontekst hrvatskog glumišta. 

    Je li gotov kratki nogometni film »Razmjena dresova«? 

   – Jest, ali ugovorom mi je zabranjeno da pričam o sadržaju. Motiv mi je bio ritualna razmjena dresova na kraju utakmice, samo što u mojem filmu nema utakmice, radnja se događa na svadbi. Igra Ivana Krizmanić, koja je dio trojca predstave »Ko rukom odneseno«, a ostali protagonisti nisu glumci. Oni su članovi amaterke kazališne družine »Pentarevci«. 

  Kako ste se uključili u taj međunarodni projekt? 

   – Producentica Zdenka Gold je napravila deal s meksičkom produkcijskom kućom, koja sa svojim fondom stoji iza cijelog projekta pa je to predložila meni, a ja sam se uz početna nećkanja i izmotavanja ipak odlučio u tom oprobati. Htio sam vidjeti kako funkcioniram u nečemu šta je namjenskog karaktera, nije baš namjenski film, ali jest na zadanu temu. Dakle, nešto što ja nikad ne radim, naprotiv, moj izbori su uvijek i isključivo moji. Naravno, da sam pomalo zaljubljenik u nogomet i naravno da je to i jedan od razloga šta sam pristao na to, apstrahirajući pritom igru od svega onog što se događa oko nogometa. Znate na šta mislim, ako i to apstarhiranje nije isto jedna od samoutješnih floskula.