Plesna manifestacija

“Barišnjikov / Brodski” na Beogradskom festivalu igre: Zarobljenici zapitanosti o smislu života

Svjetlana Hribar

Dok govori njegovu poeziju, Barišnjikov jest Brodski, iz vlastitog glasa i ritma on transcendira u ritam i melodiju govora Brodskog, a na to se nastavlja sam Brodski čiji snimljeni glas dopire iz starog, šuštavog magnetofona...



BEOGRAD Aja Jung, umjetnička direktorica i utemeljiteljica Beogradskog festivala igre – plesne manifestacije koja je kroz četrnaest godina kontinuiranog održavanja stekla ugled u svijetu – ove je godine u Beograd dovela jednog od najvećih baletnih umjetnika svih vremena, slavnog Mihaila Barišnjikova.


Njegovo gostovanje s predstavom »Barišnjikov/Brodski« bilo je rasprodano mjesecima prije održavanja, a promjena datuma (zbog povrede koljena u siječnju ove godine, na jednoj od predstava »Letter to a Man« u režiji Boba Wilsona u Parizu) – samo je povećala napetost iščekivanja.Ali ni u jednom trenutku nije bilo sumnje da će Barišnjikov doći i da će se predstava održati. Iako je otkazao svoju pomno isplaniranu europsku turneju s ovom predstavom, svodeći ju samo na gostovanje u Londonu u svibnju, slavni je umjetnik rekao: »Beograd se ne otkazuje!«

Čisti teatar


»Barišnjikov/Brodski« nije plesna predstava, to je refleksivna scenska igra čovjeka koji tijelom može iskazati misao. Ali ne samo tijelom! Glasom fascinantne ekspresije, dikcije i snažne melodičnosti, od čijih vibracija bride sva osjetila gledatelja, Mihail Barišnjikov čita i govori misaono-refleksivnu poeziju svog dugogodišnjeg prijatelja Josifa Brodskog.


To duboko, filozofsko promišljanje smisla života, kakvo jest poezija Brodskog, redatelj Alvis Hermanis pozicionirao je ispred i unutar staklene krletke, u kojoj pjesnik (i njegov alter ego) leprša poput leptira osuđenog da oprži svoja krila na plamenu života…Sve što Alvis Hermanis zamisli je – čisti teatar.

A u spoju s promišljanjem i suptilnim fizikusom genijalnog scenskog umjetnika kakav je Barišnjikov, zadobija nadnaravnu dimenziju! Iako bi tekst trebalo razumjeti – jer u tome je čar poezije (zbog čega i titlovani prijevod Brodskog) – u ovom konkretnom slučaju važnija je atmosfera koju emanira svojom tjelesnošću Barišnjikov, izraz njegova lica, lomni pokret ruke, neobično dugi, ali umorni prsti kojima prolazi kroz kosu, glas kojim duboko emotivno govori rečenice na ruskom jeziku na način da im ne treba prijevoda…




To je predstava koju treba gledati i slušati. A dubini dojma pridonosi tiha, jedva čujna glazbena kulisa raslojenog pjeva cvrčaka (Jim Wilson), poput nekog rajskog zbora. Nikada nisam osjetila jaču simbiozu vizualnog i auditivnog od onoga što nudi 90-tak minuta ove začudne igre.


Samoća


Na sceni je čovjek koji živi svoju misao potpuno svjestan vlastite samoće, kao i svog pradavnog odustajanja od svakog objašnjenja… Barišnjikov ne samo da je poznavao Brodskog, on ga je suštinski razumio.


Dok govori njegovu poeziju, Barišnjikov jest Brodski, iz vlastitog glasa i ritma on transcendira u ritam i melodiju govora Brodskog, a na to se nastavlja sam Brodski čiji snimljeni glas dopire iz starog, šuštavog magnetofona…


Na sceni su knjige, plava limena budilica i boca s irskim viskijem.


Brodski nije bio svakidašnja pojava. Kažnjavan zatvorom i prisilnim radom (jer nije pridonosio zajednici), a potom i prognan iz domovine u ranim tridesetim godinama života, unatoč afirmaciji što ju je doživio u SAD-u i Nobelovoj nagradi koja mu je osigurala slavu, ostao je zarobljenikom svoje zapitanosti o smislu života. I to je utisak koji ova predstava prenosi svakim svojim segmentom.