Foto Roni Brmalj
Izložba se bavi i dekonstrukcijom vladajućih stereotipa te odnosom osobnog i kolektivnog identiteta, poput nacionalnog, vjerskog, rodnog... a prakse su različite: od fotografije, videoradova, crteža, medijskih instalacija do videoigara i web-aplikacija, ističe Sanja Kojić Mladenov
Izložba »Moja umjetnost je moja stvarnost«, koja propituje vidljivost i položaj umjetničke prakse Roma kao integralnog i ravnopravnog segmenta europskog kulturnog prostora, otvara se u petak, 9. studenoga u 19 sati u Malom salonu na riječkom Korzu.
Kustosica i autorica Sanja Kojić Mladenov ističe da se izložba bavi dekonstrukcijom povijesti, arhiva i načina na koji se kreiraju određeni vladajući stavovi u društvu.
– Uz to, bavi se i dekonstrukcijom vladajućih stereotipa te odnosom osobnog i kolektivnog identiteta, poput nacionalnog, vjerskog, rodnog… Praksa je veoma različita: od fotografije, videoradova, crteža, medijskih instalacija do videoigara i web-aplikacija. Jedan rad je i u javnom prostoru; to je projekt Andree Kulunčić i kolekitva ISTE koji se nalazi u okviru city light plakata u Rijeci – objasnila je Kojić Mladenov.
Diskriminacija
Interventni kampovi
Beogradski umjetnik Branislav Nikolić u svom se radu najčešće koristi relcikliranim materijalom, poput drva i metala koje nalazi na ulicama.
– To me navelo na trag »arhitekture« koju u Srbiji uglavnom rade Romi, zapravo jako puno ljudi živi u »slumovima«, naseljima građenima od materijala s otpada; na svjetskoj razini govorimo o milijardu ljudi. Jedan od mojh najuspješnijih radova je kada sam dao svoj honorar jednom Romu koji je gradio kuće svojim susjedima i on je jednu takvu kuću sagradio u galeriji. To je imalo odjeka pa me na izložbi u Grazu jedan svećenik pitao bi li od tog materijala napravio ispovjedaonicu za njihovu katedralu, što sam, naravno, odmah prihvatio. Sada sam napravio i ispovjedaonicu u Malom salonu od materijala koje sam našao na riječkim ulicama, a sve to s porukom »Bog je jedan za sve i svi trebaju imati isti tretman« – objasnio je Nikolić.
Francuska fotografkinja Valérie Leray u seriji radova »Mjesta bez imena« istražuje mjesta romskih interventnih kampova tijekom Drugog svjetskog rata u Francuskoj i Europi.
– Moji radovi su povezani s poviješću, zemljopisom, politikom, ali i s mojom obitelji i onim što se događalo s romskom populacijom; ideja je pronalaziti te bivše kampove i pokazati što je s njima danas – kaže Leray.
Izložba ostaje otvorena do 7. prosinca, nakon čega seli u Muzej suvremene umjetnosti u Novom Sadu.
