Pomorski i povijesni  muzej Hrvatskog primorja do kraja  godine planira  pokrenuti   Virtualni muzej Romola Venuccija. Nakon  nedavne izložbe  »Umjetnost kao  sudbina«,  na kojoj  je prvi  put  prikazano svih  80  djela  umjetnika  iz fundusa Pomorskog i  povijesnog  muzeja Hrvatskog primorja, ovo će biti  još jedan korak  kojim  se  želi  ukazati na važnost  jednog od najvećih  riječkih slikara  20.  stoljeća  te  pružiti podrška inicijativi da se osmisli   prostor   u kojem bi  se  objedinile  zbirke njegovih  djela koje  se čuvaju  u riječkim muzejima.

Podsjetimo,  akademski slikar Mauro Stipanov, Venuccijev učenik,   i  Daina Glavočić, dugogodišnja  kustosica Muzeja moderne  i suvremene  umjetnosti  te  autorica  prve  retrospektive i monografije posvećene Venucciju, ovu su  inicijativu   pokrenuli  krajem 2016. godine,  u kojoj je obilježena 40. godišnjica umjetnikove smrti. 

Tom  prigodom  su u  Zajednici Talijana  prikazani  portreti Venuccijevih učenika  koji  nikad do tada nisu izlagani,  a čuvaju se u  Muzeju  moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.

Reakcije riječkih muzealaca  s kojima  smo tad razgovarali pokazale  su  da  ne postoji  jedinstven stav  o  vrijednosti Venuccijeva  opusa   i pitanju zaslužuje li  vlastitu   galeriju  s velikim stalnim postavom, ali u  Pomorskom  i  povijesnom   muzeju Hrvatskog  primorja  prijedlog je  odmah naišao na podršku.

Virtualni muzej

Margita  Cvijetinović,  autorica izložbe »Umjetnost kao sudbina«  već tada  je  apelirala  na  makar virtualno  objedinjavanje  radova  koje  bi omogućilo  uvid u puninu  Venuccijeva stvaralaštva, a sada to  kani i realizirati.

U međuvremenu, Venuccijevu je  zbirku ponudila i Muzeju grada Rijeke, misleći da bi joj se  u  njegovu novom prostoru, palači Šećerane u  Benčiću, možda  mogao osigurati prostor  za prezentaciju, ali dobila je  povratnu informaciju da to nije ostvarivo, jer  se ne uklapa u  koncepciju budućeg stalnog postava.  Nakon toga učvrstila se ideja o predstavljanju  Venuccijeve  zbirke na internetu, a na  portalu  muzeja  stalno  će  biti  otvoren i natječaj  kojim su građani pozvani da fotografski i literarno interpretiraju  gradske motive koje je ovjekovječio na svojim slikama.

– Naša je   obaveza   učiniti Venuccijevu ostavštnu    dostupnom javnosti,  a  virtualni  muzej možemo  pokrenuti   bez većih  ulaganja  i neovisno  o  drugima. Za početak možemo  prezentirati  djela  iz našeg fundusa,  a  svatko tko želi  može nam se priključiti  kako  ustanove  tako i   privatni vlasnici.  Nadamo se  dobrom odazivu i  vjerujemo   da će    iz količine   prezentiranih   radova    sama  po sebi izniknuti potreba da se osnuje  galerija sa stalnim  postavom i  u fizičkom  prostoru – kaže  Margita Cvijetinović.
Osim  turističko-promidžbenih  razloga, obogaćenja kulturne ponude  grada   i  približavanja   Venuccija  najširoj javnosti,   cjelovita  prezentacija  njegova   opusa  bitna  je,  ističe kustosica,    zbog stručnih i znanstvenih razloga.

–   Bez  šireg  uvida  nemoguće  je  stručno i znanstveno  pravilno valorizirati Venuccijevo djelo,  shvatiti koji su bili  njegovi dosezi i  kakav je doprinos  dao svojim ukupnim   stvaralaštvom ne samo gradu Rijeci  nego ukupnoj Hrvatskoj umjetnosti.

 
Venucci   je  bio   iznimno  produktivan, stvorio je mnoštvo radova  po različitim fazama.  Nakon   školovanja u Budimpešti  prvi je donio u Rijeku  srednjoeuropsko poimanje umjetnosti.  Zbog  stava  da   umjetnost  mora korespondirati s društvom i biti  bliska   ljudima,  u kasnijim se fazama  prilagođavao  ukusu  publike,  ali  to ne umanjuje  značaj  cjelokupnog njegovog  stvaralaštva, koje  je, iščitano kao  umjetnički program,  vrhunsko. 

 
Trajan  doprinos  nije  ostavio  samo  umjetničkim radom, već i kao likovni pedagog, teoretičar povjesti umjetnosti, aktivni član umjetničkih udruženja i talijanske zajednice te jedan od osnivača Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Rijeci. Pedeset je godina  djelovao na  skoro svim  područjima kulture u gradu kojem je  posvetio  velik  dio svog opusa,  ostavši mu vjeran i u najtežim trenucima poslijeratnog egzodusa Talijana. Njegovi učenici  i danas  ga  pamte  kao  iznimnu osobu.  I ta je  ljudska dimenzija  važna – kaže  Margita Cvijetinović.

Potreban je dogovor

Po njezinu  mišljenju  prava prigoda za   osnivanje  Venucciejve  galerije  u  fizičkom prostoru  bila  bi  2020.  godina kad   Rijeka  postaje  Europska prijestolnica kulture.  Do tada nije  preostalo mnogo vremena, ali  u  Pomorskom i povijesnom   muzeju  Hrvatskog primorja vjeruju   da  bi se i taj   projekt   mogao  ostvariti  kad bi  se  institucije  koje  posjeduju  Venuccijeva djela ujedinile  u  želji da  ga  ostvare.

Ravnateljica Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Nikolina  Radić Štivić ima ideju kojim bi putem trebalo krenuti   u  konkretizaciju projekta.

–  Prije svega bi se   dva  muzeja   koja  čuvaju najveći broj djela trebala  dogovoriti  oko načina na koji bi galerija  funkcionirala.  Trebalo  bi  naći   odgovarajući prostor, osmisliti plan  financiranja   i  zadobiti  političku  podršku, ali  sve je itekako rješivo ako svi to želimo. Na   muzealcima  je da  uobliče  konkretan  prijedlog  i podnesu ga  osnivačima muzeja, a ne obrnuto – pojašnjava  Nikolina  Radić Štivić.

Prema  njezinu  viđenju   bilo  bi  očekivano  da    Muzej moderne i suvremene umjetnosti, koji  posjeduje  najveću kolekciju Venuccijevih   djela,   bude  i  prvi  zagovornik ove  inicijative.  No  kad  smo  lani o tome  razgovarali sa Slavenom  Toljom,  ravnateljem MMSU-a, on se tome izričito usprotivio. Objasnio je da bi ova ustanova time  ostala bez građe koja čini srce njezine  kolekcije moderne umjetnosti, a   k tome  smatra  da Venuccijev  opus nije  toliko značajan da bi  zaslužio zasebnu galeriju.

Po  njegovu mišljenju Venucci  je  u jednom trenutku  bio zaista važan umjetnik koji je  uhvatio korak sa suvremenim kretanjima  u širem kontekstu europske umjetnosti,  ali  relativno  brzo se vratio u provincijalne okvire pa u cijelom  opusu   ima možda dvadesetak djela koja  možemo  smatrati vrhunskom umjetnošću.  Stoga  misli da  je  s Venuccijevom ostavštinom  zanimljivije  raditi problemske izložbe nego od njega  stvarati  ikonu  i  graditi  mit  koji bi se  brzo potrošio.

Drukčija mišljenja

Međutim  u MMSU-u   vjerojatno  postoje  i drukčija mišljenja. Ovom  prilikom  obratili smo se  Ivi  Matuliću, koji  u Toljevu odsustvu  vodi ustanovu i stekli utisak da je puno skloniji  podržati  inicijativu ili  ju  barem razmotriti.

– Rado  bih  se   odazvao  pozivu na  suradnju  i podržao    razgovor  o predstavljanju Venuccija   u cjelovitom,   objedinjenom formatu  bilo virtualno bilo u  fizičkom prostoru. Ne  mogu prejudicirati zaključke, jer  to  je tema za  ozbiljnu  raspravu, ali  bih volio  kad  bi  se ona  vodila i   unutar institucija, a   ne samo putem novina –   kaže   Matulić koji  se nada  da će  i oficijelno dobiti poziv za diskusiju.

U   zbirci MMSU-a  čuva se više od  550 Venuccijevih   radova,  među   kojima su  i   ona  najznačajnija  iz  kubokonstruktivističke  faze,  dok  zbirka  Pomorskog  i povijesnog   muzeja   broji  80  djela,  a   prevladavaju  radovi   koji  dokumentiraju nekadašnji izgled  Rijeke.  Nekoliko  vrijednih djela čuva se i u Muzeju grada,  a    Margita Cvijetinović  ističe  da  izdvajanjem   ove građe  u zasebnu galeriju  nitko  ne bi  ništa izgubio, već  bi  samo  profitirao.  To  bi bila svojevrsna  depadansa   muzeja,  dislocirana zbirka s  posuđenim djelima koja  bi  prema potrebi  svatko mogao koristiti   za  svoje izložbe.

– Ne   treba stvarati mitove,  ali treba rješavati  nepoznanice  i   s poštovanjem se   odnositi  prema  umjetničkoj  baštini  i ljudima  koji  su  je stvarali.  Mi ni  jednog  umjetnika  na našem području  nismo  dostojno  predstavili.  Nismo se usredotočili ni na koga  tko je  stvarao u našoj zajednici i nemamo  mjesto  stalnog rada  na promociji likovne umjetnosti pa  pogotovo o autorima starijih razdoblja  imamo tek sporadičnu predodžbu.  Od izložbe  do izložbe pojavi se  neko ime, a onda  opet sve utihne – kaže  Margita Cvijetinović i napominje   da je  Venuccijevo djelo    otvoreno  za   još mnoge  interpretacije,  jer  ne završava priča izdavanjem jedne monografije.