In memoriam

Ivo Brešan, profesor iz Mrduše Donje, koji je Shakespearea uhvatio za bradu

Mate Ćurić

arhiva NL

arhiva NL

U svim Brešanovim djelima prožeta je svojevrsna kritika totalitarizma, ali i groteska, kao i prepoznatljiva intertekstualnost i reference na poznate tekstove i autore, od Shakespearea do Kinga, sve preneseno u našu zbilju ili malomišćanski kamenjar



Šjor Ivo – kako bi mi često govorio prijatelj Jakša Fiamengo kada bi se javljao sa šibenskog Dječjeg festivala, kojemu je godinama Ivo Brešan bio zaštitni znak i dobri duh – napustio nas je taman u trenutku kada smo odahnuli od svih blagdanskih i prazničkih događanja. Baš kao u dramskom raspletu, potrudio se da sva svjetla reflektora obasjaju njegovu književnu gromadu i ljudskost koju je za života nosio i s kojom je otišao dostojno s ovog svijeta. Ili, iz ove Mrduše Donje u kojoj je bio – ili pokušavao biti – profesor, pedagog, odgajatelj i ne sluteći da će baš time, iz inata – kako je onomad rekao kolegi Ivici Ivaniševiću u jednom svom intervju u Slobodnoj Dalmaciji (odmah nakon što se oporavio od teškog pada svibnja 2015.) – na kraju uhvatiti Shakespearea za bradu.


Olovne sedamdesete


Malo je kome to uspjelo u našem hrvatskom jalu, pa čast i Krleži i njegovu europeizmu, Ivo Brešan je Mrdušu Donju uzvisio u EU glembajevštinu kao prepoznatljivu i nezaobilaznu literarnu, ali i kazališnu sintagmu: ili ću ga ja tebi, ili ćeš ga ti meni – što bi svaki iole pismen Britanac prepoznao u Hamletovoj, oliti Shakespeareovoj dilemi: biti ili ne biti. Neki će napisati da je Brešan jedan je od najvećih suvremenih europskih dramatičara. Neće pogriješiti.


Ivo Brešan preminuo je u 81. godini u Zagrebu, kažu informacije odmah nekako nakon ručka – valjda da ne kvari osoblju tek – pa otišao kao hrana crvima, koje će ribič staviti na udicu, uhvatiti ribu, a čovik će ju pojist i opet skončat među crve i tako se kolo života kreće i okreće i kreće…




Baš ovako nekako je Ivo Brešan kao nezaboravan profesor hrvatskog jezika u šibenskoj Gimnaziji predavao svojim đacima (a i sam je pohađao Gimnaziju u Šibeniku gdje je i počeo pisati – prve novele objavio je u časopisu Šibenska revija). Jedna od njegovih učenica studirala je sredinom ’70-tih sa mnom na istom onom faksu – Filozofskom – na kojemu se i Ivo školovao, pa sam i preko nje zavolio toga neobičnog čovjeka o kojemu se ispod glasa tih godina govorilo po hodnicima kazališta: zabranili mu dramu! Uspio ju je konačno nakon višegodišnjih uzaludnih pokušaja, postaviti na scenu Teatra ITD u travnju 1971. u režiji Božidara Violića, a danas nema države i teatra od Šibenika do Islanda i države u Europi koja ju nije izvela.


Da, bilo je tu okapanja, tih olovnih sedamdesetih, oko Brešana, ali najviše oko njegove najpoznatiji drame, kasnije i scenarija za film, »Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja«, iako bi se oni lijeni čitači kladili da je riječ o »Aneri«, toliko traženoj u svakoj križaljci.


Upoznavajući ga kroz život najviše preko filmskih scenarija i na Pulskom filmskom festivalu, zajedno sa sinom mu Vinkom, cijenio sam i njegovu privrženost Matici hrvatskoj pri čijem je Nakladničkom zavodu tiskao više svojih romana te na taj način i u meni hrabrio svaki rad i prinos toj najstarijoj kulturnoj ustanovi u Hrvata.


Da se život šjor Ive Brešana ne bi sveo na samo brojke, čeprkam po sjećanjima, onima koje su prepričavali njegovi suradnici; od već spomenutog Fiamenga, Krste Papića sa snimanja »Omleta«; Vinka i scenarija »Kakao je počeo rat na mom otoku?«, nekih matičara, sjećamo ga se i sa pulskog Sajma knjiga, ali evo i statistike: 12 romana, osam filmskih scenarija, a prema njegovim tekstovima izvedene su 23 drame.


Uz spomenuta djela, tu su drame koje je publika najčešće gledala i najviše pamti uz, naravno, »Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja«, kojoj su prethodile »Četiri podzemne rijeke« (1970), a slijedile »Nečastivi na Filozofskom fakultetu«, »Viđenje Isusa Krista u kasarni VP 2507«, »Hidrocentrale u Suhom Dolu«, koje su prevedene i izvedene u mnogim europskim zemljama. »Smrt predsjednika kućnog savjeta« (1979) bio je često na repertoaru dramskih amatera, a da se ne govori o »Svečanoj večeri u pogrebnom poduzeću«, ili »Arheološka iskapanja kod sela Dilj, Bribirska Glavica kod Šibenika« (1980) s kojom su plovili Histrioni.


Kritika totalitarizma


Iako je čovik iz provincije – rekao bi Črnja – koji je životni i radni vijek proveo kao nastavnik, izrastao je u izrazito plodnog literatu, pisca koji iza kojega ostaje veliki opus. Davno je kritika oca i sina Brešana, Ivu i Vinka, proglasila najuspješnijim hrvatskim filmskim tandemom (»Kako je počeo rat na mom otoku« i »Maršal«), ali tu je i scenaristički rad na kultnim filmovima Krste Papića: »Izbavitelj«, »Hamlet u selu Mrduša Donja« i »Tajna Nikole Tesle« te s Veljkom Bulajićem u »Obećanoj zemlji«, »Donatoru« i »Libertasu«.


Iako je 2008. dobio Nagradu »Ksaver Šandor Gjalski« za roman »Katedrala«, Brešana romanopisaca ipak je zasjenila uloga dramatičara, možda i zbog samog termina pojavljivanja u književnosti 1970. godine, kao ključna za sve ono ostalo što će nakon toga uslijediti. Za nadati se da će vrijeme nakon smrti ponukati mnoge da otvore korice romana »Ptice nebeske«, »Spletke«, »Utvare«, »Astaroth«, »Država Božja 2053.«, ili »Prokletnici« i »Sedam stuba do trona«…


U svim njegovim djelima prožeta je svojevrsna kritika totalitarizma, ali i groteska, kao i prepoznatljiva intertekstualnost i reference na poznate tekstove i autore, od Shakespearea do Kinga, sve preneseno u našu zbilju ili malomišćanski kamenjar, gdje se možda i najbolje uočava i shvaća taj sukob pojedinca s represijom okruženja, bilo da je riječ o režimima ili političkim praksama, ali ono barba Ivino ironično razgolićavanje primitivizma i domaćih dijaloga malo tko će više ponoviti.


Valja spomenuti da je i njegova supruga, također spisateljica i profesorica u šibenskoj Gimnaziji, Jela Goldan Brešan, umrla krajem rujna prošle godine, što je itekako ostavilo traga na šibenskog Šekspira.