Najprije je Robert Guediguian u »Snjegovima Kilimandžara« natjerao sindikalnog predstavnika brodogradilišta u Marseilleu na nezahvalni zadatak otpuštanja radnika izvlačenjem papirića s njihovim imenom u stilu lutrije. Iako nije bio dužan dodati svoje ime, on se na to odlučuje da bi se solidarizirao s drugovima.

Potom je u »Tvornici ničega« Portugalac Pedro Pinho natjerao jednog radnika da posjeti oca koji na polici svoje ribarske kolibe još uvijek čuva knjigu o Lenjinu i koji je zakopao strojnicu na sigurnom mjestu da mu se nađe kad zagusti, vjerujući da je borba još uvijek moguća (»Ako ne uništimo gorile, one će uništiti nas«).

U najnovijem doksu Igora Drljače »Kameni govornici«, bivša radnica tuzlanske tvornice deterdženata Dita, koja je othranila i školovala njenu djecu, zatekla se danas u »zoni sumraka«. Za sve je kriv rat. »To nije bio rat na nacionalizmu, nego pravi pljačkaški rat«, kaže. Nikakav »domovinski« rat, nego rat za profit.

U najnovijem komadu Jurija Bikova (»Tvornica«), u kojem ruski postkomunizam susreće Johnnieja Toa, radnici otimaju lokalnog oligarha koji je kupio njihovu tvornicu za jedan dolar i najavio njeno zatvaranje.

Nažalost isprani protagonisti depresivnog debija Crnogorca Ivana Salatića »Ti imaš noć«, premijerno prikazanog ovih dana na venecijanskoj Mostri u sklopu off programa Tjedan kritike, nemaju snage ni za otmice ni za borbu, s otkopanim strojnicama i bez njih.

Nemaju snage ni za ispisivanje ironičnih poruka na transparentu poput radnika Uljanika koji s njima dijeli identičnu sudbinu (»Radim za kurac. Štrajkam za dva. Smrt državi i kapitalizmu«). Nestankom njihova škvera u Bijeloj, nestao je čitav (njihov) svijet. Zato njihova sudbina priziva sve naše treće majeve i uljanike.

Onako složno

Na početku Salatićeva filma ugledat ćemo umorna snena tijela u štivi kruzera. Na tom istom brodu Sanja je radila kao sobarica. Ali Genova je bila njena posljednja luka, jer je dobila otkaz.

Noć će provesti u prihvatilištu u kojem joj starica na recepciji poručuje da joj ne trebaju njeni dokumenti, jer su za nju svi ljudi slobodni. Naglim rezom autor vraća Sanju iz Genove u onaj isti crnogorski gradić odakle je krenula u svijet u potrazi za egzistencijom, kruzer ili Irska, posve je nebitno. Gradić se zove Bijela i bio je poznat po velikom brodogradilištu. Bijelu je zadesila crna sudbina. Jer njegova tranzicija iz socijalizma u kapitalizam bila je bolna.

Škver je proglasio bankrot, zbog čega su brojni radnici bačeni na ulicu. »Sjećaš li se kako smo mi nekad radili. Ništa nam nije bilo bitno. Onako složno. Na ho-ruk. Drugarski. Mi mladi, a leđa pucaju. Ali nije važno. Bio je to kolektivni duh. Ja ne mogu da ne radim«, kaže u filmu lik oca, tog umornog starog radnika, kojem ne preostaje drugo nego da kuha čaj od listova eukaliptusa.

Strojevi u škveru su utihnuli. Radnici traže otpremnine. A država smatra da je uvođenjem stečaja »kolektivni ugovor prestao da važi«. Spikerica na radiju kaže da su interes za kupovinu škvera pokazali nizozemska brodograđevna grupacija Damen i kanadski Adriatic Marina, vlasnik elitne luke Porto Montenegro, koji bi Bijelu valjda prenamijenio u luksuzni »resort« i osposobio škverane za barmene, gurajući im u ruke šejkere umjesto letlampi. Zvuči poznato, zar ne?

Atmosfera koju podastire Salatić bliska je onoj iz izvrsnog eksperimentalnog komada »Svi severni gradovi«, iza kojeg stoji srpsko-berlinski videoumjetnik Dane Komljen. Samo što zapušteni kompleks odmarališta na granici Crne Gore i Albanije koji je izgradila beogradska tvrtka Energoprojekt, sada zamjenjuje zapušteni škver.

Mjesto očaja

Bijela u koju se vratila Sanja je mjesto očaja u kojem se umire. Oni koji još nisu umrli ili izvršili samoubojstvo poput njena bivšeg muža od kojeg je ona zatražila suglasnost za razvod braka, ponašaju se poput zombija. Čak se i more svojim hipnotičkim glasom doima kao da najavljuje apokalipsu. Salatićeve sablasne figure samo što nisu isparile, sve dok im se nije dogodio filnalni krešendo.

Ni spaljivanje »pusta« u lučici nema onaj tipični karakter karnevalskog šušura. Ono prije nalikuje nekoj sablasnoj kišnoj mrtvačkoj povorci. Siromaštvo i nesigurnost postali su permanentno stanje autorovih protagonista. Ostala su im tek sjećanja na neka bolja socijalistička vremena udruženog rada koja autor podastire u formi kraćeg crno-bijelog footagea s porinućem broda i inauguracijom biste Veljka Vlahovića. Tada je Bijela bila jugoslavenski »veliki projekt«.

Sirene su utihnule. Pokrenut će ih tek odlazak malog doka iz Bijele u Tursku, gdje će nastaviti remont velikih brodova. Poput malog doka, Bijelu napušta i Sanja, odlazeći sa sinom u nepoznato, možda na neki novi kruzer ili u potragu za nekom svojom Irskom. »Za nešto drugo ja nemam ruke. Ja nemam ništa, a ti imaš noć«, kaže otac. Prije no što se sinu ne ukaže još jedno neizvjesno, bolno i vlažno zimsko jutro.