Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
18. listopada 2019.
Kanoćal

DAMIR CUPAĆ Plenkovićev pištolj u rukama sutkinje Ugrin

Photo Goran Kovačić/Pixsell
Photo Goran Kovačić/Pixsell
Autor:
Objavljeno: 29. ožujak 2019. u 21:21 2019-03-29T21:21:30+01:00

Pavletić se najprije smijao, a na pitanje kako se osjeća, rekao je da je sve ovo tužno. Kolegica novinarka ga pita a kako je radnicima, a on nešto promrmlja, možda je i bolje da javnost nije čula što. Činilo se da njega za radnike zaboli ona stvar. A Rossanda izgleda kul. Kao čovjek koji misli na ovaj način – para imam za skupog odvjetnika, proći će i ovo,  do početka sezone kada ću ubirati  tisuće eura od rentanja vile na moru

Dan uoči ročišta na Trgovačkom sudu u Rijeci na kojem je sutkinja Ljiljana Ugrin trebala odlučiti o sudbini »3. maja«, sumanuto sam pregledavao sve portale kako bih shvatio koji su scenariji mogući. Tijekom jutra bio sam na sjednici Gradskog vijeća i još sumanutije iščitavao sve moguće portale. Računao sam – pa valjda će nakon odluke sutkinje Ugrin i nakon sjednice Vlade napokon biti poznato što će biti s onih manje od tisuću ljudi koji su zaglavili u riječkom škveru i mjesecima čekaju što će se dogoditi. Nešto nakon 11 sati gradska vijećnica SDP-a Petra Karanikić je iskoristila jednu repliku kako bi gradski parlament izvijestila da je sutkinja Ugrin prolongirala odluku.

Kao da se osjetilo olakšanje na Korzu 16. Svatko je kontao u svojoj glavi da će nakon sjednice Vlade sve sjesti na svoje mjesto i da će se znati što i kako dalje. A onda su počele stizati vijesti iz Banskih dvora. Vijesti iz kojih je nemoguće iščitati što će se dogoditi. Jasno je samo da se agonija nastavlja i da oni jadnici koji su zapeli, sada već bukvalno, u riječkoj Dolini gladi, ni nakon dana D ne znaju što će biti s tvrtkom koja je othranila generacije i generacije građana Rijeke. Dosta njih već sada zavisi od humanitarnih akcija koje pokreću građani kako bi im osigurali barem minimum minimuma za život.

A što svi čekamo – čekamo da netko kaže hoće li »3. maj« i Uljanik u stečaj, ma što to značilo. Pričao sam s nekim ljudima koji imaju veze s »3. majem«. Pitao sam ih : dobro, ljudi, što će se dogoditi ako se proglasi stečaj. Oni su potpuno rezigrano odgovorili da se neće dogoditi ništa.

– Čuj, neće se dogoditi ništa.

– Kako to mislite, neće se dogoditi ništa?

– Pa, najpoštenije bi bilo reći da će se dogoditi da smo najebali. Ali mi smo davno najebali, rezignirano su rekli.

– Pa što onda više čekate?

Na to pitanje nastao je muk i slijeganje ramenima. Jednostavno ljudi su se prepustili očaju. I da bi se taj očaj okončao, postoji nešto što se zove vlast koja mora ponuditi ovakvo ili onakvo rješenje završiti agoniju koja je u ovom obliku postala u potpunosti besmislena.

A što kaže vlast? Prema izvještajima iz Banskih dvora, »premijer Andrej Plenković konačno je odlučio odbiti ponudu Tomislava Debeljaka za Uljanik i nakon nekoliko tjedana natezanja na početku današnje sjednice Vlade jasno je rekao da Vlada ne može prihvatiti koncept restrukturiranja koji nudi Debeljak, što znači da Uljanik zapravo ide u stečaj«.Ali hoće li to zaista tako biti, ne zna se. Jer, dodao je Plenković da »Vlada ostaje otvorena za druga rješenja, ali da ponudu koja je značila program restrukturiranja težak 10,8 milijardi kuna u maksimalnoj varijanti te eventualno spuštanje tog iznosa na 7,5 milijardi kuna, Vlada ne može prihvatiti jer mora voditi računa kolikom bi opterećenju izložila proračun i mora biti odgovorna prema svim poreznim obveznicima«.

A koja su to rješenja, to ne zna nitko, niti je ikome išta jasno, a ponajmanje zarobljenicima očaja u» 3. maju«. Jedino je sigurno da ni sljedeća dva tjedna neće ništa raditi, a morat će dolaziti na posao i da im nitko neće isplatiti plaću.

Treba biti pošten i reći da nije za katastrofalno stanje u hrvatskoj brodogradnji kriva samo vlada premijera Andreja Plekovića. Svi njegovi prethodnici i prethodnice na premijerskom mjestu svojim nečinjenjem ili lošim činjenjem, kada je riječ o ovoj strateškoj gospodarskoj grani, trasirali su put prema najcrnjem scenariju. Ali ono što je vlada premijera Plenkovića radila u zadnjih godinu i pol dana, svjedoči da je naslijedila najlošije odlike svih hrvatskih vlada, a koje se svode na vrlo jednostavan ishod njihovih javnih politika. To je ishod – najebali smo. I još je jedna stvar zabrinjavajuća kada je muški dio ekipe iz Banskih dvora u pitanju, a riječ je o premijeru Andreju Plenkoviću, ministru gospodarstva Darku Horvatu i ministru financija Zdravku Mariću.

Ovi su džentlmeni sazvali sjednicu baš u isto vrijeme kada je zakazano ročište na riječkom trgovačkom sudu. Ovi su junaci pištolj kojim je trebalo pucati u glavu riječke brodogradnje stavili u ruke sutkinje Ljiljane Ugrin. Ona je to odbila i odgodila odluku. Iz Banskih dvora odmah su počele iste priče koje slušamo godinu i pol dana, a njihova bit je da ekipica očito ne zna, kako to reče svojevremeno Ivo Sanader o SDP-u, dal bi piškili ili kakili. I dok se oni ne odluče što će i kako će, ostaje nam gledati kako će se raspetljati priča o uhićenju dvanaestorice žigosanih iz Uljanika i »3. maja«. Glede toga, moram priznati da mi je u jednom trenutku bilo žao gledati te ljude kako ih privode u lisicama. Sve dok nije naletio najprije direktor Uljanik plovidbe Dragutin Pavletić u kadar, a onda onaj Gianni Rossanda.

Pavletić se najprije smijao, a na pitanje kako se osjeća, rekao je da je sve ovo tužno. Kolegica novinarka ga pita a kako je radnicima, a on nešto promrmlja, možda je i bolje da javnost nije čula što. Činilo se da njega za radnike zaboli ona stvar. A Rossanda izgleda prilično kul. Kao čovjek koji misli na ovaj način – para imam za skupog odvjetnika, proći će i ovo, vjerojatno do početka sezone kada ću ubirati tisuće i tisuće eura od rentanja vile na moru koja je to više rasla što je Uljanik više padao. I ne bi mi više žao.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.