Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
21. listopada 2019.
Pretis lonac

kolumna BOJANA MRVOŠ PAVIĆ LNG terminal Mađarima za par bombončića

Snimio Vedran KARUZA
Snimio Vedran KARUZA
Autor:
Objavljeno: 12. travanj 2019. u 15:00 2019-04-12T15:00:44+02:00

Da je terminal poslovni, a ne politički projekt, bio bi odavno izgrađen. Za njega, međutim, među-narodnog interesa nema – za zakup se nisu javili ni Mađari onda kad je trebalo, zašto bi sad željeli vlasništvo u njemu, osim ako nisu itekako sigurni da će, baš kao od Ine, od terminala imati koristi

Ministar energetike Tomislav Ćorić danas će se u Dubrovniku na »kineskom« summitu sastati s mađarskim ministrom vanjskih poslova i trgovine Peterom Szijjártóm, koji je Hrvatskoj prenio želju Mađarske da s 25 posto uđe u vlasničku strukturu plutajućeg LNG terminala na Krku. Zvuči poznato, tih 25 posto, Mađari, zvoni zvonce? Trebalo bi, jer je upravo s tolikim paketom prije šesnaest godina počelo mađarsko upravljanje Inom.

Zvoni li crveno zvonce, alarm? Trebao bi, jer svi znamo kako je ta ljubav završila. MOL je te 2003. godine za Inin paket ponudio 505 milijuna dolara, svotu koja je prvom čovjeku kompanije, Zsoltu Hernádiju, kako je sam kazao, pala napamet za jutarnjeg tuširanja, a onda je sa sobom na ceremoniju potpisivanja ugovora o kupnji Ine u Zagreb donio hrpu »505« bombona, dragih Hrvatima, od kojih je ideja MOL-ove novčane ponude potekla.

Koje će bombone Mađari sad ponuditi Hrvatima, u zamjenu za 25 posto LNG terminala, zašto će ih ponuditi, i zašto nama ti bomboni, posebno nakon sage s MOL-om, uopće trebaju – pitanja su na koja će nam Vlada morati itekako odgovoriti. Što nam odmah ne donesu jabuku, da u nju zagrizemo, i poput Snjeguljice lijepo padnemo u trans pa sve prespavamo. Ili vreteno, pa čekamo princa, recimo američkog, koji nas, međutim, sigurno neće buditi džaba. Snjeguljica, Trnoružica, naivna sobarica, sve smo to, Pepeljuga već odavno. »Iza sedam gora, pored Jadranskog mora, živjela jednom jedna lijepa Hrvatska...«, takvu ćemo bajku jednoga dana pričati svojoj djeci – patuljcima koji će, ako ne za Irce, ovdje raditi za već neku mađarsku pomajku, ili američkog princa.

Dakle, kako će se sad Mađare ugurati, i zašto, u bajku o LNG terminalu? Financijska je konstrukcija za njegovu gradnju zaokružena – pare je dao EU, ostatak proračun, uz pozajmice HEP-a, zlatne koke kojoj bi itekako pametnije bilo ulagati u obnovljive izvore energije. Što će, dakle, platiti Mađari? Tupi nam se stalno kako ćemo si s terminalom osigurati energetsku neovisnost, a kako – zar tako što ćemo, umjesto ruskog, kupovati američki plin? Neovisnost znači što više vlastite proizvodnje, iz izvora kojima obilujemo – sunca, vjetra, biomase – u koje HEP konačno ozbiljnije počinje ulagati, a mogao bi i više da nije bankomat lošoj energetskoj politici.

Da je terminal poslovni, a ne politički projekt, bio bi odavno izgrađen. Za njega, međutim, međunarodnog interesa nema – za zakup se nisu javili ni Mađari onda kad je trebalo, zašto bi sad željeli vlasništvo u njemu, osim ako nisu itekako sigurni da će, baš kao od Ine, od terminala imati koristi. Postoji, podsjetimo, nešto što se zove SOS naknada za sigurnost opskrbe, koju ćemo svi plaćati u cijeni plina ako terminal ne bude rentabilan. I s kolikim ćemo zakupom Mađarima uvjetovati ulazak u vlasništvo terminala, hoće li sto milijuna kubika, od ukupno preko dvije i pol milijarde, biti dovoljan bombončić, »505 sa crtom«, da podvučemo crtu?

Godišnje Mađarima treba gotovo deset milijardi kubika, i zakup od parsto milijuna neće im biti bogzna kakva diversifikacija, no dovoljna da nam politika servira opravdanje o rentabilnosti terminala i »međunarodnom« interesu za njega. Više od par stotina milijunčića kubika američkog plina Mađari ni ne mogu uzeti, pa kako će inače Rusima pred oči, i to taman kad s njima trebaju sklopiti novi ugovor o kopnenom plinu. No ipak, s par stotina milijunčića će Vlada dobiti, napokon, »međunarodne« kupce plina na terminalu, a Mađari 25 posto terminala sa SOS (čitaj stopostosigurnom) naknadom.

Rusi nikad nikome, pa ni za Hladnoga rata, nisu zavrnuli svoju plinsku »pipu«, osim Ukrajini – koja nije plaćala, teško je da će ikad ne htjeti prodavati svoj najbolji proizvod s kojim kroje geopolitičku kartu Europe. Terminal na Krku, pokazalo se u postupku zaprimanja ponuda za zakup, ne trebaju ni Slovaci ni Česi, Austrijanci, Srbi, Bosanci, nitko ovisan o ruskome plinu, samo mi, koji proizvodimo polovicu potrebnog nam plina, i koji bi se mogli napajati iz »obnovljivaca«. HEP će samo u sunčanim elektranama do 2030. godine, ilustracije radi, imati kapaciteta koliko sad ima u svojoj polovici nuklearke Krško. Ove je godine 16. rođendan naše Trnoružice, u Hrvatskoj se zove Ina, k'o ona iz »Kapelskih kresova«, koja se 2003. ubola na vreteno. Sad ćemo za par bombončića strancu prodati novu djevojku. Gdje si, Jastrebe...

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.