Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
15. listopada 2019.

kolumna ZLATKO CRNČEC Proljeće 2019. donijelo dašak optimizma u Hrvatskoj

Foto D. Jelinek
Foto D. Jelinek
Autor:
Objavljeno: 17. ožujak 2019. u 16:23 2019-03-17T16:23:19+01:00

U zadnja dva dana isto toliko događaja konačno je donijelo tako prijeko potrebnog optimizma u depresivnu hrvatsku svakodnevicu. Prvi je bio u petak kada je više tisuća učenika u više gradova diljem Hrvatske prosvjedovalo kako bi upozorili na potrebu zaštite okoliša. Drugi se zbio dan kasnije, u subotu, kada je također nekoliko tisuća ljudi izašlo na prosvjede inicijative #spasi me kojom se želi pomoći žrtvama nasilja u obitelji i natjerati vlast da dodatne napore kako u prevenciji tako i u zaštiti žrtava.
Naravno, za oba slučaja moglo bi se na prvu loptu reći da su potpuno besmisleni. Jer naš je okoliš, odnosno točnije rečeno cijela naša planeta, u velikim problemu. Cinici bi rekli da je borba odavno izgubljena i da oni koji još nešto pokušavaju sliče na one japanske vojnike koji su desetljećima ostali tumarati po azijskim džunglama jer im nitko nije rekao da je Japan odavno izgubio rat. Planeta je već vrlo vjerojatno nepovratno devastirana, a stalna borba najvećih gospodarstava da proizvode što više po što nižoj cijeni onemogućava bilo kakav smisleni dogovor. Oceani su recimo toliko prepuni plastike da bi za saniranje tog problema trebala stoljeća. Moglo bi se i reći da je klincima prosvjednicima sigurno i bilo puno zanimljivije provesti lijep proljetni dan na gradskim trgovima nego u učionicama.

Sličan prigovor uzaludnosti mogao bi se na prvu loptu primijeniti i na inicijativu #spasime. Naime, hrvatsko je društvo u velikoj mjeri patrijarhalno. Stanje se istina pomiče nabolje, ali taj je tempo daleko prespor i nedovoljan za spašavanje budućih žrtava. Osim toga, posljedice rata, iako je završio prije 23 godine, još se uvijek osjećaju, a obiteljskim odnosima sigurno ne pridonosi i sve teža situacija u gospodarstvu. Što sve sigurno pridonosi pojavama obiteljskog nasilja.
Sve ili veći dio gore navedenog svakako stoji. Ali svi su ti prigovori ipak manje važni od osnovne činjenice koju su pokazali događaji od prošla dva dana. A to je da je ljudima u ovoj zemlji još uvijek stalo do toga kako se u njoj živi. Da nisu digli ruke od svega i počeli štedjeti za put bez povratka u Dublin ili Muenchen. Posebno pozitivno će ovo biti za učenike koji su u Zagrebu čak uspjeli preveslati i policiju i doći do Markova trga.

Za razliku od prijašnjih generacija oni imaju tu sreću da mogu izraziti svoje mišljenje bez da moraju strahovati da bi zbog toga mogli završiti u zatvoru. Generacije prije njih – u zadnjih stotinjak godina, sve do 1990. – nisu imali tu priliku. A to je imalo velike posljedice i na današnje vrijeme budući da u stotinama tisuća ljudi u ovoj zemlji još uvijek postoji podsvjesni strah od javnog iskazivanje svog mišljenja. Kroz što su sve prošli nije ni čudo.
Još veći optimizam nudi činjenica da je jako veliki broj građana pokazao veliki senzibilitet prema problemu obiteljskog nasilja. Prosvjedni skup u Zagrebu bio je festival tolerancije i želje da se stvari konačno ubrzaju u pravom smjeru. I da Hrvatska konačno postane normalna europska zemlja u kojoj se obiteljsko nasilje ne smije i ne može tolerirati. S proljećem je čini se u Hrvatsku ipak došao kakav takav optimizam. Dokle će potrajati, drugo je pitanje.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.