Pronađena zemlja Borisa Pavelića

Atlantida dobre volje

Boris Pavelić

arhiva NL

arhiva NL

Ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bismo dragocjeno nasljeđe mirne reintegracije, od živoga socijalnog tkiva uspješne pobjede mira nad ratom, trebali pretvarati u davno potonulu Atlantidu dobre volje

placeholder


Važnije je meni da je moj muž sa mnom, nego da ga nema – ta rečenica, koju je potpisanom autoru u ponedjeljak u Vukovaru izrekla aktivna hrvatska policajka, Vukovarka s iskustvom rata i progonstva, životno i neposredno sažima temeljne vrijednosti mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, čiju je dvadesetu obljetnicu u ponedjeljak, ispod debeloga pokrova zaborava, izvuklo tek nekoliko neuvjerljivih fraza, novi zahtjevi za zaoštravanjem sa Srbijom i pompozna ekspedicija predsjednice Republike u Ilok.


Policajka je tu rečenicu izrekla u polemici sa Slavoncem koji nije štedio riječi da izrazi žaljenje što istočna Slavonija nije oružjem oslobođena.


»Kad nas je već toliko izginulo, pa mogli smo još koju glavu izgubiti, ali tad bi bar bio mir«, govorio je taj čovjek, koji također pamti užase početka devedesetih. »Mir? Kakav mir? Mrtvački?«, pomišljali smo u sebi, ali šutjeli, ne želeći se upletati u razgovor ljudi kojima mirna reintegracija sve do danas oblikuje živote. No policajka, ne libeći se neformalne polemike premda u odori i na službi, odlučno se suprotstavila toj logici mrtvačkoga mira. »Ne slažem se«, rekla je.




»Istina, savršeno nije, ali gdje je savršeno? Muž mi je kod kuće, to mi je najvažnije. Ljudi su preživjeli, to je najvažnije«, rekla je. Uistinu, zapitajmo se, je li hrvatska javnost ikad dubinski osvijestila važnost, veličinu i implikacije tog uspjeha – da smo svi zajedno, s obje donedavno zaraćene strane, uspjeli sačuvati tolike živote? I više od toga: da su ti životi, u velikoj većini, poslije rata nastavljeni u mjestima gdje su i trebali biti – u prijeratnim domovima, i da u svoj toj neopisivo napetoj situaciji nije pala baš nijedna žrtva? Ne svjedoči li to o silnoj želji ljudi da prestanu nasilje i rat? Ne svjedoči li to o silnoj potrebi da, kako se često ali primjereno kaže, ljudi »samo mirno žive svoje živote«?


Nesposobnost ovoga društva da se ponosi uspjesima mirne reintegracije, da ih ističe, čuva, slavi, nadograđuje i obogaćuje, svjedoči o pogubnoj vladavini nacionalističkog principa po kojemu nije dobro ništa što osnažuje i čuva međunacionalno razumijevanje, dogovor i kompromis. Mirotvorni princip, međutim – onaj koji podsjeća da nema te vrednote koja bi bila vrijedna ubijanja i rata – mirnu reintegraciju, taj otočić mira u oceanu krvi devedesetih, opisao bi onako kako je to u ponedjeljak u Vukovaru učinila Katarina Kruhonja, počasna predsjednica Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka: »Nismo ni svjesni koliki je uspjeh bio sačuvati živote, i logiku rata, u onakvim uvjetima, pobijediti logikom mira«.


Hrvatska vojska imala je razrađene planove, pa uvelike i dovršene pripreme, da Bljesak i Oluju nastavi i u Podunavlju. Različiti izvori navode različita kodna imena te, na sreću, nikad provedene akcije: Vatrene kočije, Vukovarska golubica, Skok u Dalj, Dunav… Procjenjivalo se, međutim, da bi u trećem nastavku oružanog oslobađanja zemlje poginulo višestruko više ljudi nego u prve dvije akcije: prema riječima tadašnje suradnice Franje Tuđmana Vesne Škare-Ožbolt, konzervativne procjene broja žrtava govorile su o najmanje 1.500 mrtvih. Stvarni Tuđmanovi motivi da se odluči za mirnu reintegraciju, umjesto za trijumfalnu vojnu akciju, ni do danas nisu pouzdano i precizno razjašnjeni, ali ono što je uistinu važno, jest činjenica da je hrvatski predsjednik smogao političke mudrosti da nezahvalan i neizvjestan proces mirnoga pregovaranja pretpostavi oružanoj invaziji, što je njegova trajna zasluga i najvrednija ostavština.


Danas, međutim, postalo je jasno do koje je mjere mirna reintegracija odskakala od političke matrice devedesetih. Hrvatsko društvo ne zna što bi s tim procesom i zazire od vrijednosti koje on otvara. Dio ratnih veterana javno žali što oružje nije ispraznilo Slavoniju, kao što je ispraznilo Liku. Lokalna HDZ-ova vlast u Vukovaru nacionalizmom obezvređuje dijalog, stvarajući frustraciju i kod Hrvata i kod Srba. Predsjednica Republike od samoga početka ohrabruje ekstremnu desnicu. Vojska je vraćena u Vukovar – simbolički jasna, strateški posve izlišna gesta. Istodobno, Vlada u proračunu enormno povećava izdatke za vojsku pa u takvoj atmosferi frazerski i neiskreno zvuče ocjene premijera Plenkovića, koji je u ponedjeljak kazao kako je mirna reintegracija »stvorila temelje za proces pomirbe, suživota i integracije«.


Jer da, ona te temelje jest postavila, ali zašto već dvadeset godina zarastaju u draču zaborava, isključivosti, nemara i osvetoljubivosti? Zašto se u ovoj zemlji čini mnogo, premnogo, da »temelje pomirbi, suživotu i integraciji« nagrize vlaga nepovjerenja i nacionalizma, a malo, premalo, da ih učvrsti željezo dijaloga, kompromisa i mirotvorstva? Ne postoji ni jedan razlog, štoviše, zbog kojega bi Hrvatska i danas, dvadeset godina nakon trijumfa mira, i dalje morala kliziti u baruštinu ratobornosti. Ne postoji nijedan razlog, štoviše, zbog kojeg bismo dragocjeno nasljeđe mirne reintegracije, od živoga socijalnog tkiva uspješne pobjede mira nad ratom, trebali pretvarati u davno potonulu Atlantidu dobre volje.


N. REBERŠAK