Izgleda da je sad stvarno gotovo. Propali su svi pokušaji da se silom i na silu pokrpaju poderotine u Vladi, a u međuvremenu se raspala i poslovična homogenost HDZ-a, gdje se struje i frakcije sada kolju kao da su im životi u pitanju. Karamarko je svakako bajbaj, a s njime, ako ne vjerujemo u čuda, i cijela Vlada. Nije upalila taktika nadmoćnog patroniziranja Mosta, prema kome se šef HDZ-a odnosio kao prema kakvom sirotom djetetu s posebnim potrebama. Nije išlo ni sa zastrašivanjem i serijom Karamarkovih »posljednjih upozorenja« da će s doktorom Božom i »tim provincijalcima«, ajde, biti strpljiv još samo malo, ali onda će ta družina, kako se i pristoji, lijepo dobiti po repu. I Bandićevo talambasanje o preslagivanju svi su odmah doživjeli kao ćorak, kao i karikaturalni nastup onoga Špike s tvrdnjom da je nova politička većina bez Mosta već formirana, samo još neće kazati s kim. Pa i Orešković se nastojao osoviti na noge koliko god su mu dopuštali tijesni okviri nezavidne pozicije izmišljenog premijera, koga je HDZ doveo niotkuda i dao mu najviši položaj u izvršnoj vlasti države.

A i sada, na kraju balade, padaju, jedan za drugim kao domine, i svi ti očajno amaterski i prizemni spinovi i baloni za odvlačenje pažnje od Karamarkove politički smrtonosne i lijepo financijski pečaćene veze s lobistom svehrvatski omraženog MOL-a. To tako ide. Što god Karamarko sada takne, pretvara se u blato i mulj. Ne pomaže mu kad na Facebook bubne sliku s djetetom, ni kad pošalje starog druga Milijana, koji sada mjerka šefovu fotelju, da šiba optimizam dok se ovaj konstrukt vlasti s treskom ruši i raspada. Karamarkove prijetnje mostovcima sada zvuče kao dobar vic, a njegovi tornjaci, poput Mikulića, Fiolića, Ćorića i slične političke sitneži, koju svako malo potjera u tor da mu vrate ovce, živciraju javnost više nego HT-ov call centar, odakle te neke Blaženke i Monike neprestano zovu da ti uvale neki novi i nepotrebni paket usluga.

I predsjednica Kolinda sada se odmaknula u stranu, veselo se vere po borbenim vozilima u Afganistanu i poručuje da joj ne pada na pamet spuštati se na razinu »unutarkoalicijskih« problema.

Eh da, kad kola krenu nizbrdo, bog otac ih neće zaustaviti. Karamarko je naprosto sve napravio krivo i sada mora kusati. U povijest, kojom se posljednjih godina počeo toliko opsjedati na temu ustaša i partizana, ulazi bez fanfara, kao patetični primjer zaloma i greške.

HDZ će ga se teško odreći, sve da im to i padne na pamet da donekle zaštite stranku, jer su ga skoro pa jučer ponovno izabrali za predsjednika, i to bez ijednog prigovora, pa makar i iz posljednje klupe. HDZ, dakle, pada s njim, nema druge nego izbori, ali opet je bolje i za njih da se ovo što prije završi i da se bruka ne razvlači unedogled. Za Most su izbori također dobra stvar. Okej, podrška im je svo ovo vrijeme padala. Ali ako izvuku ovu priču kao svoju veliku pobjedu u zaštiti nacionalnih interesa i raskrinkavanja korupcije na grbači Ine, napravili su, u ovim okolnostima, ipak dobar rezultat.
Treba se jedino nadati da će kod SDP-a i kod Mosta biti toliko pameti da ni jednima, ni drugima ne padne morska ideja da se pokušaju domunđati i formirati novu Vladu bez izbora. Samo su izbori čist posao, sve drugo bi bila prevara.