Usred ljeta, vlasnicima soba i apartmana stiže bomba iz Ministarstva financija, Marić im povećava porez. Bit će to godišnji paušal od 150 do 1.500 kuna po krevetu, a visinu će, kako gdje, izabrati lokalne vlasti jer je to njihov prihod.

Sada iznajmljivači plaćaju od 150 kuna do najviše 300 kuna po ležaju. Najniža stopa, dakle, ostaje ista, ali gornji limit raste za pet puta.

Povećanje zvuči opako, a iz kruga vlasnika obiteljskih turističkih kapaciteta primaju vijest sa zgražanjem i kuknjavom. Kao da su ih polili ledenom vodom, iznajmljivači se podižu na ustanak.

Da ova »maćehinska« novotarija »dodatno obeshrabruje« privatni turistički sektor, poručuje ministru financija ogorčena predsjednica zajednice obiteljskog turizma Danijela Čavlović.

Za opomenu postavlja Mariću i pitanje je li uopće svjestan »koliko će domaćinstava i dalje biti spremno ulagati u ovu djelatnost« kad im ovoliko poveća namete.  

Pa dobro, podrazumijeva se da se nikome ne da plaćati 700 ili 1.500 kuna poreza za jedan krevet ako je do sada davao 150 ili 300 kuna za 12 mjeseci.

Utoliko su otpori očekivani akt predostrožnosti interesne skupine u kojoj je oko sto tisuća iznajmljivača. Premda će se ispostaviti da se za mnoge od njih zapravo neće promijeniti ništa.

S obzirom na to da će o eventualnom podizanju paušala odlučivati gradovi i općine, pitanje je, naime, gdje će ga uopće biti i za koliko. Mnogi lokalni funkcioneri i sami su u apartmanskom biznisu pa neće sami sebi poskupljivati posao.

Ali da porez za apartmansku branšu treba biti pravednije izbalansiran s drugima, o tome nema nikakve sumnje. Kad se pogleda visina njihovog opterećenja prema svima ostalima, onda je Marić sasvim u pravu.

U nekim drugim stvarima ne, ali ovdje da. Jer, zaposleni plaćaju porez po stopi od 24 ili 36 posto na svaku plaću. Oni koji iznajmljuju stanove, po 12 posto godišnje zarade. Prema davanjima iznajmljivača, to je doista golema i nepravedna razlika.

Izvedimo, uostalom malu i jednostavnu računicu. Za godišnje 100 dana najma jednog kreveta po umjerenoj cijeni od 50 eura za noć, privatnik dobije 5.000 eura. To je oko 38.000 kuna.

Pa za to nije strašno puno platiti čak ni najveću najavljenu tarifu godišnjeg paušala od 1.500 kuna, a sadašnjih 150 ili 300 kuna stvarno je čista simbolika. Pri čemu nitko nema samo taj jedan krevet.

Najskromniji kapaciteti su bar po četiri ležaja, a stvar seže do kuća na tri kata, pa i cijelih naselja. Evo, mi iznajmljujemo stan roditelja u centru Zagreba, 63 kvadrata za 250 eura mjesečno, i za to plaćamo državi porez od 312 eura godišnje.

Nemam ništa protiv. Ali usporedimo. Sa sadašnjim, i to maksimalnim paušalom od 300 kuna po ležaju, za 10 kreveta državi platiš 3.000 kuna na godinu, a zarada ti je 500 eura dnevno. To je 50.000 eura ili oko 375.000 kuna za samo sto ljetnih dana. Pa čak i po najvišoj novoj Marićevoj stopi – to je 15.000 kuna poreza. Ostaje ti 360.000.

Zato je teško iznuditi razumijevanje za ovu buku i bijes s Jadrana. Tri mjeseca rada sa sobama i apartmanima jako se lijepo isplati onima koji se time bave. Do sada su skoro sve spremili u džep, sada će samo zeru manje, a opet nemjerljivo više nego svi ostali. Tako da nad onim »kome će se još isplatiti?« ne treba puštati suzu.