Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 4n
Sutra: 14° 14° 4n
12. studenoga 2018.
Kolumna Sanje Modrić

kolumna Idila u Njemačkoj i Irskoj?

Foto Reuters
Foto Reuters
Autor:
Objavljeno: 18. lipanj 2015. u 13:46 2015-06-18T13:46:35+02:00

Naša politika umjesto o tome kako postići barem skroman ideal – samo blebeće o ustašama i partizanima, kukastim križevima, NOB-u, Domovinskom ratu i Udbi. Zato ljudi odlaze. Razmislimo o tome kad bude trebalo izaći na izbore

Evo njemačka Vlada ukinula je radne vize za državljane Hrvatske. U Njemačkoj je sada legalno zaposleno 93.000 Hrvata, izvan te brojke su oni koji rade na crno, a očekuju da će im oko 10.000 novih radnika dolaziti iz Hrvatske svake iduće godine.

To je i dobra vijest, ali i teška, i žalosna.

Dobra zato što dosta naših ljudi svoju novu priliku života može dobiti s radnim mjestom koje ih čeka u razvijenoj i stabilnoj Njemačkoj. To je izlaz iz nezaposlenosti, socijalne frustracije i neizvjesnosti za velik broj ovdašnjeg svijeta.

Neka svaki naš gastarbajter sa sobom povede samo po jednog člana obitelji, tamo, u neki bolji život, seli se svake godine cijela jedna Požega, godinu za godinom.A opet, tužno je i pretužno što puno naših ljudi više ne vidi drugog rješenja za sebe i svoju djecu nego spakirati kofere, ostaviti sve i otići iz svoje zemlje.

Nije problem kad se ide, a ne mora se, onako iz stabilnoga, na još bolje. Stara izreka kaže »ibi bene, ubi patria«, domovina je tamo gdje ti je dobro, i to je, u krajnjoj liniji, istina. Ali grozno je to što daleko najveći broj naših koji kupuju karte za inozemstvo u jednom smjeru, opet odlazi u nepoznato iz gole nužde. A Njemačka, koja je za Hrvate već pedeset godina valjda najpopularnija zemlja ekonomske emigracije, ostaje broj jedan.

Nekidan smo na HTV-u gledali na trenutke turoban dokumetarac o našim momcima, djevojkama i mladim parovima koji su ovih posljednjih, kriznih godina presjekli, izljubili se sa svojima i došli potražiti sreću u Irskoj.

Najviše tih naših radnika, za koje kod kuće nije bilo radnih mjesta ni egzistencije, zaposlilo se po kuhinjama i na bauštelama, odnosno na raznim slabije plaćenim pomoćnim poslovima za koje ne trebaju velike škole. I svejedno kažu da im je dobro, da nisu požalili i da se neće vratiti.

Ali objektivno – za većinu je težak i nevoljan taj gastarbajterski život. Stanuje se po sobicama i s tuđim se ljudima dijele nusprostorije. Moji znanci, koji su dvoje tinejdžera ostavili u Zagrebu, pričaju mi da stana od 50 kvadrata u Münchenu nema ispod tisuću eura. On radi za 1600 eura od 11 sati do devet navečer i još hvata prekovremene kad god može. Ona čisti nekoliko sati dnevno. To je to. Pasji život, ako ćemo realno.

Sugovornici iz dokumentarca u Dublinu kažu: da, skupo nam je izlaziti van, na svaki provod se gleda kao na luksuz. Ali možemo barem kupiti hranu, odjeću (»rasprodaje su po 80 posto«) i što god je potrebno za djecu.

Dosta sam putovala i svojim očima vidjela život mnogih naših ljudi. Dobro obrazovanje je dobro plaćeno, ostalo je mučno preživljavanje. Doma se ne dolazi do navečer. Ovo naše sjedenje po kavama ne postoji, većina nikad ne ide godišnji, ni na more, nekad se  konstantno rade dva posla. Putuje se do kuće bez kraja i konca. Od plaća, koje nama izgledaju velike, tek treba financirati skupo školovanje, vrtiće, osiguranja, stanovanje itd. Ljudi se malo druže jer kako ćeš skoknuti do prijatelja kad ti treba dva sata vožnje...

Nema tu, društvo drago, nikakve idile. No, u tom životu se ipak nađe rezon kad znaš da ti i tvoji nećete biti gladni i da ćeš, ako propadne jedan posao, sutradan naći drugi koji će ti sigurno biti plaćen.

Naša politika, međutim – umjesto o tome kako postići barem taj skroman ideal – samo blebeće o ustašama i partizanima, kukastim križevima, NOB-u, Domovinskom ratu i Udbi. Zato ljudi odlaze. Razmislimo o tome kad bude trebalo izaći na izbore.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka