Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 20° 1
Sutra: 20° 20° 1
20. rujna 2018.
Komentar

kolumna BRANKO MIJIĆ Marča funebra: Olivera nam je najbolje objasnio - Boro Dežulović

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 2. kolovoz 2018. u 20:03 2018-08-02T20:03:00+02:00

Ovih je žalobnih dana često citiran onaj apokrif, datiran u doba kad je Marko Perković imao veliki koncert na Poljudu, a prijatelji zajebavali Olivera kako mu je džabe sva slava i sve pjesme kad nikad neće, poput Thompsona, napuniti stadion. »Pa šta?«, odgovorio je, kaže legenda, Oliver, »neće ni on Hrvatsko narodno kazalište«. Divno taj slavni apokrif opisuje temeljnu razliku između dva čovjeka i dvije pjesme, pa skoro bude i šteta što je, kao mnogi slični urbani mitovi, lažan ili krivo atribuiran: rečenu je sentencu, naime & naravno, izgovorio veliki hrvatski pjesnik Arsen Dedić!

Ovako počinje i ovako je naslovljen sjajan, meni najbolji od svih u Hrvatskoj objavljenih tekstova povodom smrti i ispraćaja za pamćenje Olivera Dragojevića koji je jučer pokopan na groblju sv. Roka u Vela Luci. Njegov autor je Boris Dežulović i objavljen je na portalu N1 gdje ga možete pročitati u cijelosti. Za njim posežem u potrazi za obranom od društvenih mreža koje ne pratim, a koje su se navodno obrušile na moj tekst o tome kako se Hrvatska do sada rijetko znala na pravi način odužiti svojim velikanima kako za života, tako i nakon njihove smrti.
Zato mi je Borin tekst došao kao melem na ranu ili barem utjeha da se i u ovakvim trenucima kada je cijela nacija u žalovanju može napisati izvrstan tekst o pokojniku koji će o njegovom životu progovoriti iskreno, iz osobnog iskustva i pameti, a koji se neće utopiti u patetici i ponavljanju općih mjesta. Siguran sam da bi se i Oliveru od svih novinskih hvalospjeva i epiteta koji su se čuli najviše dopao Borin tekst u kojem mu autor ne gleda u zube ali ni kroz prste.
Istina je, napokon, i to valja priznati, da u ovakvim prilikama samo Dalmatinac o Dalmatincu može napisati onako iskreno što je bio za života i gdje mu je mjesto. Budući da više nema Miljenka Smoje, tu je kao jedini prirodni nasljednik ostao Boris Dežulović.

– U ovim prilikama valja se kloniti teških riječi, ali lakima se te stvari ne mogu i ne daju objasniti. Ljepota, recimo, teška je i jebeno riskantna riječ, ali u hrvatskom jeziku druge za to nema. Ljepota Oliverova zaista, najbanalnije i najtočnije, neponovljivog glasa, ljepota njegove muzike, ljepota pjesme, koju je svojom grlenom rašpom – i kad je bila malo remek-djelo i kad je bila gotovo uvredljivo banalna – pretvarao u gregorijanski koral ili himnu svijeta – objasnio nam je Boro Olivera.
Zato tako besramno kradem njegove riječi i rečenice, ne samo kako bih se opravdao onoj do koje mi je stalo više od svih društvenih mreža, već i zato što nas je svih podsjetio na Oliverovu pjesmu koju smo svi zaboravili, a koja tako bolno pristaje ovom trenutku. Na stihove pjesnika Momčila Popadića, koji počiva u obližnjem Blatu, naslovljene »Marča funebra«: Ide sprovod priko sela/u kapsilu težak leži/maslina je nevesela/tovar reve, a pas reži.

Tuče zvono s kampanela/po bandama plače loza/brav se krivi iz macela/rogač stari brsti koza.
Zvoni bubanj i činela/šapju muški, plaču žene/došlo se na kraj rokela/došlo se do kraja krene. Ide sprovod priko sela.
Vonja žuka i kanela/u kočeti baba hripje/cvrči uje sa gradela/na grobišću ploča škripje.
Vrtal bura je pomela/pivac kunja iza kuće/Ide sprovod priko sela/kukviža je u bor sela/na kominu puca pruće.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka