Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 1
Sutra: 18° 21° 2
23. lipnja 2018.
Balkanski ambasador Zlatka Dizdarevića

kolumna Život ovjeren odlaskom

Život ovjeren odlaskom
Život ovjeren odlaskom
Autor:
Objavljeno: 14. siječanj 2018. u 12:39 2018-01-14T12:39:08+01:00

Ne moraš živjeti na ovim prostorima da bi se znalo šta su govorili, pisali i radili veliki poput Predraga i mali poput onih s druge strane. Razotkrivati te dvije strane nije humor. To je bilo razotkrivanje drama

Neke tamo godine s početka rata, u redakciju »Ferala« u Splitu, došao sam iz Sarajeva s prijateljem, fotografom svjetskog kalibra pristiglim iz Pariza. Gerard Rondeau bio je svjedok epohe, a fotografije su mu približavale Zapadu »ovu stranu« na mnogo smisleniji način od tipičnih agencijskih lovaca na krv i ratni spektakl. Želio je da upozna Feralovce znajući priču o njima dospjelu do Francuske.

U Split sam stigao »unproforovim« avionom iz opkoljenog i razvaljivanog Sarajeva u pokušaju da se za par dana deblokira papir za ratno »Oslobođenje«, poklon iz Italije, zaustavljen na putu prema Bosni. »Druga strana«, govorili su iz UN-a, nije dala da prođe »«materijal za propagandu«. Naravno uvijek je u ratovima ljutih tipova u uniformama iz svijeta koji spremno mijenjaju pravila za šaku dolara...Kao što su već tada i lokalci u uniformama bivali različiti. Jedni striktni i pravedni, i drugi koji rat baš nisu doživljavali kao priliku za slavu.

Sjećam se, jedan od onih striktnih u uniformi na aerodromu u Splitu, hladno mi je naredio da se vratim, kako god znam, tamo odakle sam došao jer sam još imao onaj crveni pasoš. Većina Bosanaca tada još nisu imali druge (»odakle ti hrabrost da sa tim smećem dođeš ovamo...«). Onda se pojavila policajka, rekao bih feralovske krvne grupe, koja me prepoznala s male slike uz tekstove što sam ih tada pisao iz Sarajeva i slao onoj Kulinoj »Slobodnoj Dalmaciji«. Uz veliki osmijeh kazala je onom patrioti: »Ajme, pa to ti je oni naš Zlatko iz Sarajeva, moj ćaća svaki dan pita ima li ga još u Slobodnoj da vidi kako je u Sarajevu...ma dobro vi nama došli...«

Eto taj Split, s Redakcijom i onim »Feral Macht Frei« na zidu kuće uz njih, došao je Gerard iz Pariza da vidi. Stalno je poslije pominjao Predraga, Borisa, Viktora i ostale, skoro pa ne vjerujući da »to« postoji tamo, onda. Teško je zaboraviti jednu od asocijacija na njih, ponavljanu kasnije i u mene u Sarajevu: »Stalno mi je padalo na pamet gledajući ih u Feralu i slušajući, tako sam nekako zamišljao onu Španiju i ljude poput Marleauxa...« Ti borci protiv temeljnog fašizma otišli su u istoriju kao poraženi, a većih se pobjednika u toj istoj povijesti teško sjetiti.

U nekim kasnijim vremenima u Francuskoj, jedan od najvećih francuskih slikara dvadesetog stoljeća, grandiozni Paul Rebeyrolle, velikan koji je svojim djelom vječito branio čovjeka u borbi protiv sistema, kazivao mi je kako mu njegov prijatelj Gerard, spominjući Hrvatsku i drame na Balkanu, ne prestaje pričati o Feralu i »onom« susretu u Splitu.

Veliki i kad ih nema 

I Predragov odlazak potvrdio je iznova, sada na tužan, ali i potpuno »feralovski« način po reakcijama ovih dana, koliko su njih trojica s drugarima iste krvne grupe za života postali istorija suvremene Hrvatske. Onako kako ni jedan skorojevićki lider među samoupisanima u aktuelnu friziranu povijest neće nikada moći. I koliko veliki i kada ih više nema, evo kao Predrag, zadaju muke malima, onima u rasponu od postrojenih u sistemu što ne traži ni kičmu ni identitet, do onih što su u duši trendi fašisti ili čak potpuno pravi.

Dovoljno je u minulih nekoliko dana, od jutra kada je Predrag otišao, pogledom preći preko stotina reakcija, novinskih, tv i portalskih vijesti, komentara, sjajnih dokaza oslobođene energije, ljudskosti, riječi iz potrebe da se bude čovjek. Ali i zabilježiti gromoglasne šutnje, muke kako nešto kazati, a ne kazati ništa – pa osjetiti koliko je Predrag Lucić sa svojim drugarima učinio život smisleniji hiljadama normalnih ljudi na ovim prostorima, a koliko je odlaskom povukao na svjetlo dana onih malih, jadnih i poganih. Koliko je, recimo, nezgode priredio finćukastima na vlasti, »europejcima«, koji bi da gospodski, javno, izraze sućut jer to tako, je li, Europa traži, a kako bi ujedno da se ne zamjere svojoj ideološkoj, mutnoj krvnoj grupi koja ga na toj sućuti »zločincu i anti-Hrvatu« čeka. Čuj sućut »četniku, komunjari, jugoslovenu...« Pa se onda u nemogućoj gimnastici balansa između to dvoje Predrag Lucić proglasi – humoristom! Bilo bi groteskno da nije učinjeno svjesno, balansirajuće, udvornički svima. To kod normalnih, slobodnih ljudi ne prolazi.

Sve ono što su Predrag i »Feral« bili, potpuno je suprotno od novinskog ili kafanskog humora. Na tome se nije moglo biti veliki poput naše male, lokalne »Španije« što feralovci jesu bili za mnoge oko sebe, u okruženju običnih velikih ljudi, od ribara i raje, do one policajke na aerodromu i sličnih svuda unaokolo. Navodno poraženih, a istinskih pobjednika. Tu vrstu poraza i pobjede ne određuju sistem, zakon, administracija i falsificiranje istorije, već vlastito uvjerenje, kičma i sloboda u sebi. Čovjek kao pobjednik u sudaru sa sistemom kao silom formatiranom kobajagi u ime demokracije.

Život sjećanja 

Dovoljno je danas prepoznati različite, a krupne nijanse u načinu na koji su redakcije po Hrvatskoj ispratile Predraga Lucića. Od onih koje skoro pa ne kriju muku što su morali biti i ovoliko »pristojni« koliko su morali jer su im Feralovci na samom svom početku upisivali ime novina u povijest, a oni se te povijesti stide. Naredilo im. Do mrzitelja svega onoga što je »Feral« s Predragom bio. Malo je onih, evo i poput ovih novina koje nisu ostale baš sasvim imune na nove i svekolike sindrome antiferalovštine. Uvijek u ime slobode. Pa ipak, u ovakvom generalnom svrstavanju sačuvao se obraz. Sjećanjem na kolegu »gastarbajtera« iz drugačijeg Splita vidljivo su odbranjene granice ljudskosti sve manje prisutne na nekim drugim prostorima intelektualne i moralne mainstream pustare.

Predrag Lucić, moj drug, tako je svoj veliki, a kratki život dodatno višeznačno ovjerio svojim odlaskom. O tragu što ga ostavlja iza sebe sve i da hoće ne mogu više odlučivati oni koji ne kriju sreću što nema više ni Predraga ni Ferala. Pa nemaju mnogo prilike da se prepoznaju. Povijest malih prostora, podjednako kao i onih najvećih, ima svoje kriterije i aršine, ljudske i objektivne. Jedan od njih je i onaj koji kaže šta je mjera stvari prepoznatljiva po životu sjećanja. Kao i po onima što u sjećanjima neće postojati. Ma koliko iza sebe imali silu, sistem, državu, politiku i novce.

Ne moraš živjeti na ovim prostorima da bi se znalo šta su govorili, pisali i radili veliki poput Predraga i mali poput onih s druge strane. Razotkrivati te dvije strane nije humor. To je bilo razotkrivanje drama. Tu finćukasti ideološki ili kalkulantski balansi ne prolaze. Eto u tome je Predrag kao pojedinac i Predrag kao »Feral« bio Grande. Ideolozi jada poodavno su zakasnili da mu to ospore. Punto!

Eto to sam nekako možda nespretno, ali iz duše htio da kažem. Uz onu staru Gerardovu fotku s njima dvojicom od trojice, u splitskoj redakciji jednog ratnog dana. U zgradi na kojoj je pisalo ono »Feral Macht Frei...«

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka