Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 19° 4
Sutra: 19° 19° 4
20. listopada 2019.
Balkanski ambasador

kolumna ZLATKO DIZDAREVIĆ Netanyahu, profiter planetarnog poraza

Benjamin Netanyahu / REUTERS
Benjamin Netanyahu / REUTERS
Autor:
Objavljeno: 14. travanj 2019. u 14:56 2019-04-14T14:56:29+02:00

Netanyahu je uspio očarati manje od polovice biračkog tijela svojom mađioničarskom lukavošću političkog džeparoša i agresivnošću najavljenog nastavka izraelske otimačine u Palestini i šire

Izraelci kod kojih je pobijedio politički sado-mazohizam skrenuli su svog idola Benjamina Netanyhua na korak ispred vrata zatvora – u slavni dio istorije svoje države. Peti put na tron premijera, što nije uspjelo ni do sada prvom na toj funkciji, Davidu Ben Gurionu. Paradoks je pri tome veliki.

»Bibijev« individualni kalibar za ovakav uspjeh u istoriji jevrejske države zapravo nije ni približno onakav kakve su bile zasluge mnogih dosadašnjih lidera ove države, ma koliko se u većine njih uspjeh također mjerio nivoom izrazitog radikalizma i »tvrdoće«. Ali, Netanyahu evo ulazi u istoriju po jedinstvenom »uspjehu«: tog se oreola dočepao jer je - iako objektivno mali čovjek i političar - naprosto bio veći i beskrupulozniji fakin što je savršeno shvatio kako i koliko za svoju korist može iskoristiti i slične njemu kod kuće i još više one u Americi kojima Izrael treba, i obratno.

Posebno je lukavo Bibi dokučio i kako se dodvoriti onim krugovima koji mu ponajviše trebaju u samom Izraelu. Riječ je o malim i velikim proizvedenim šovinistima, mitološki opsjednutim prošlošću, a zapravo bolesno imperijalnim i gluhim za ikakve humane vrijednosti nekada postojeće u svijetu. Za njih su moć i vlast jedino bitne kategorije, uz potrebu za vladanjem svojim okruženjem ma gdje bili, jer su naprosto zadojeni idejom da im to pripada.

Netanyahu (69), lider desnog i konzervativnog »Likuda« je u Izraelu uspio da očara manje od polovice biračkog tijela svojom mađioničarskom lukavošću političkog džeparoša, i agresivnošću najavljenog nastavka izraelske otimačine u Palestini i širem regionu. Druga, također »tanja« polovica politički različito artikuliranog stanovništva Izraela racionalno je slutila da se treba distancirati od tipa nad čijom glavom vise najavljene optužbe u procesima za slučajeve teške korupcije. I to iz fotelje premijera.

Ti su birači dali svoj glas »Plavo-bijeloj« koaliciji Benny Gantza (59), bivšeg šefa izraelske vojske, pa tako i poprilično »tvrdog« u pitanjima odbrane i sigurnosti Izraela ali, očigledno novog političara hladnije glave i racionalnijeg, spremnog za »pomirenje sa Palestincima«, »razumijevanje nuklearnog sporazuma s Iranom« itd. što je politički mentalni sklop bitno drugačiji od Netanyahuovog. Sve to, naravno, nije značilo odmah i priznavanje nezavisne Palestine – to je danas u Izraelu ipak preriskantna formula za izbore – ali jeste optimizam spram već potpunog izrugivanja aktuelnog i novog premijera svemu onome što još liči na nekadašnju priču o Palestini. Pri tome se još hvaleći kako je danas kao malo ko u stanju da samo u dva dana na vlastiti zahtjev bude primljen i u Washingtonu i u Moskvu. Da stvar bude interesantnija, pokazalo se da je u pravu. Ne mora biti dokaz veličine, ali ciničnog i lukavog kalkuliranja realnošću – jeste.

Ali, matematika koja ilustrira sve ovo definitivno oslikava izraelsko glasačko priklanjanje zlu i sili naspram traženju rješenja na tragu alternativama agresiji i istinskom šprdanju Netanyahua i Amerikanaca sa svjetskim poretkom. Ako se ne desi čudo, a čuda se u Izraelu odavno ne dešavaju, Likud će u završnici imati najvjerovatnije 55 poslanika u Knesetu, koliko i Plavo-bijela koalicija. Iz mraka tada isplivavaju kao presudne pojedinačno nebitne, male, ali u koaliciji s Likudom odlučujuće ultra-desne i religiozno nacionalističke partije, Židovski dom, Tkuma i Otzma Yehudit. U praksi se čitaju kao – Netanyahuova pobjeda. I zajedno s njim, nova vlast u Knesetu neupitno pod kontrolom radikalnije desnice nego do sada. Bibijevi ustupci njima bit će ogromni i dati sa zadovoljstvom.

Izbor taktike da se dođe do ovoga mu baš i nije bio upitan: odigrati na ekstremizam i izraelski ekspanzionizam najsurovije što se može, uz orgazmičko zadovoljstvo partnerstva s Trumpom i njegovom »ekipom« (zamjenik Pence, ministar vanjskih Pompeo, savjetnik za nacionalnu sigurnost Bolton). Svemu pridodati onu drugu desnu »tanju polovicu« u kući uz male, ali prevažne ultra –radikale, i eto pobjede i petog mandata. Time se pobjeglo od zatvora poznatog u Izraelu i još nekim najvišim bivšim liderima.

U cijeloj ovoj priči, uz fenomen Netanyahua i tamošnju realnost koju on utjelovljuje, nesanicu svakome normalnom ko se još iole bavi svim ovim proizvodi nekoliko pitanja što se tek poluglasno i s vremena na vrijeme pomenu, uglavnom bez ikakvog efekta. Recimo, čemu i komu još uopće služi eto to što se zove postojeći međunarodni poredak, izvrgnut već poodavno šprdačini jer su ga interesi i arogancija manjine i najkrupnijeg kapitala bukvalno strpali u svoje džepove. Uz nametnute prevare realizirane legaliziranom silom. Od kobajagi odbrana sloboda i demokracije, do krvavih intervencija u ime ljudskih prava.

Čemu služe i sve one nebrojene rezolucije i odluke UN-a, planetarni multilateralni dogovori poput Helsinkija, detanta i sličnog ako se u realiziranju glatko i bez ikakvih posljedica negiraju ili se »svijet« pravi kao da ih nema. Pa ako se i slučajno pomenu – nikom ništa. Eno i nedavnog proglašenja Jeruzalema jedinstvenim glavnim gradom Izraela, usprkos desetini rezolucija i odluka u UN od 1948. do danas kojima se ovakva odluka smatra ništavnom. Sve je bilo jasno i u glasanju u Generalnoj skupštini UN-a 21. decembra 2018. Rezultat: 128 protiv te odluke, 9 za i 35 uzdržanih. Pa šta? Sila boga ne moli. Suštinski možda čak i gore jeste spoznaja koliko je u Generalnoj skupštini UN-a zapravo potvrđen besmisao glasanja ako je protiv interesa manjinske, a siledžijski veće moći.

Isto eno i povodom Golana, u još jasnijem glasanju kojim se osporila i svaka pomisao da taj dio sirijske teritorije – Amerika koja nije vlasnik Golana, poklanja Izraelu koji na to vlasništvo nema nikakvo pravo. I tim povodom je u UN-u bilo 150 protiv, samo Amerika i Izrael za, uz 14 uzdržanih. I šta? Opet ništa! Da cinizam bude veliki do groteske uz poruku ko-mi-šta-može potvrđuje Netanyahuovo »obećanje« da će, ako i kad pobijedi na izborima, pripojiti Izraelu i svu zemlju s okupiranih teritorija Zapadne obale na kojoj su nebrojena naselja ilegalnih doseljenika. I sve to navodno legalno, temeljem zakona usvojenih u Knesetu minulih godina, uz proceduralnu većinu onih Izraelaca koji ovih dana slave svoje aparthejdske pobjede, da se ne upotrijebi i teži izraz.

Naravno, ovu pobjedničku prevaru svih civilizacijskih, zakonskih i moralnih obaveza moraju u Izraelu u značajnoj mjeri zahvaliti »velikom bratu« s druge strane okeana, i njihovim poslušnicima koji su otvorenim nasiljem nad onim što nije njihov interes i doživljaj »izuzetnosti«, obesmislili nekada osnovne civilizacijske postulate savremenog čovječanstva. Pa tako unilateralno odlučuju ko je dobar a ko loš, čiji je sistem ispravan a čiji za odstrel, koga se može i treba proglasiti teroristom a pri tome izdašno hraneći »svoje« teroriste pa ih nakon poraza spašavati i sklanjati jer zatrebat će u drugoj prilici i na drugom mjestu...

Zašto svijet šuti i pristaje na sve ovo, jeste pitanje, bolno. Istina prema kojoj nekadašnjih velikih lidera na planeti više nema – a ni to nije slučajno – samo je dio odgovora. Onaj važniji je u činjenici da je korporativni interes malog broja poslovnih kartela pojeo države, a i od svjetskih tržišta iz ere zaljubljenosti u ekonomski liberalizam stvorio ekskluzivne zone za pljačku i probrane klijente. Ono što je u početku bila tek eliminacija radničke klase, pa potom temeljito i one srednje, danas je krunisano uništavanjem svake planetarne organizacije koja nije pod kontrolom rukovođenja iz odabranog centra. I proizvodnje animoziteta, mržnje i ratova onoliko je koliko je krvavog biznisa potrebno kapitalu. Svemu tomu su politički šizofreni operativci poput Netanyahua i sličnih njemu neophodni. Ako ih nema, proizvest će se pa napumpati iluzijom da su veliki. A njihovo ovakvo uspješno postojanje samo po sebi nudi odgovor na pitanje, zašto je to tako. Ne samo zato što su oni nadjačali svjetski sistem, već i zato što je taj zavađeni, dekomponirani i eutanazirani svijet polako pristao na poraze.

Kako je moguće da ništa, ama baš ništa od onoga za što su se generacije opredjeljivale, glasale, potpisivale u uvjerenju da je tako bolje, ne vrijedi više ni pišljiva boba.

Za pobunu pred ovakvim istinama je već kasno. Potencijalne pobunjenike nema ko da artikulira i povede pravim putem. Na čelo frustriranih bi se opet stavili neki novi korporativni fakini, siledžije ili sofisticirani lukavci koji će usmjeravati nastavak interesnog haosa. Pa bi učiteljica opet nekom »Bibiju« kazala – sjedi, pet! Sve si učinio kako treba. Zato i zatvor može da sačeka. Uostalom, ko zna hoće li i kategorija korupcije uopće još dugo postojati. Za zatvor to skoro pa više i nije. Umjesto odlaska tamo, postaje se heroj. Poput Netanyahua. 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.