Balkanski ambasador Zlatka Dizdarevića

Pustinja protiv Palestine

Zlatko Dizdarević

Reuters

Reuters



Ono što se naslućivalo otkako je Trump došao na vlast u Americi i svoj bliskoistočni paket poslovnih ambicija dodijelio mlađahnom porodičnom ekstremnom cionisti, zetu Jaredu Kushneru, dobiva sasvim konkretne obrise. U posjetu Bijeloj kući minulog utorka bila je nova vodeća i apsolutistička kreatura pustinjske naftne imperije, saudijski prestolonasljednik i već sada tamošnji vlasnik »svega« princ Mohammad bin Salman. On je s Trumpom – baš kao da je već okrunjeni kralj – izvjesno dogovarao, mada mimo medija, i završni udarac protiv sedam decenija dugog, planetarno opstruiranog projekta stvaranja palestinske države, na način koji zadovoljnima čini obadvojicu. Svakoga iz specifičnih, drugačijih razloga. Trumpa zato što će mu obezbijediti ono njemu najbitnije: nastavak svekolikog businessa naftom, dolarom i neograničenom prodajom oružja zalivskim Arapima, potčinjenim još malo saudijskom princu a već koliko sutra, novom saudijskom kralju. A ovome, nakon što mu otac abdiciranjem za života prepusti tron, uživanje u beskrajnoj budućoj višedecenijskoj sreći vladanja Zaljevom i tamošnjim sunitima, sada dodatno nabildavanim protiv Irana, saudijskog i »sveislamskog« neprijatelja broj jedan. I, kako bi u Saudiji i u Americi kazali, lidera terorističkog svijeta.


Mlađani Kushner, strasni pristalica sve živahnijeg mita o »velikom Izraelu« za početak dobija u ovoj američko-saudijskoj simbiozi oreol tvorca projekta kojim se rješava palestinsko pitanje. Povijesni uspjeh će se, naravno, knjižiti u slavlju na punca Trumpa koji time postaje »onaj što je riješio što ni jedan američki predsjednik prije njega nije uspio«. Storija je za Hollywood i mitologiju kao nacrtana. Za istoriju, naravno, to se zove okončanje mirovnog procesa. Palestinaci su, eto, prisiljeni da sjednu za kobajagi pregovarački kako bi zvanično i potpisom priznali kraj sna o vlastitoj suverenoj državi, njenoj teritoriji, granicama, Istočnim Jeruzalemu kao glavnom gradu, pravu na povratak…


Neophodna kritična masa za završni zločin nad storijom o Palestini, vjeruju u Washingtonu, Tel Avivu i Rijadu, već je obezbjeđena. Mohammad bin Salman, tridesetdvogodišnji apsolutista i već sada diktator iz pustinje – groteskno prozvan na ushićenom Zapadu »reformatorom islama«, jer je, zamislite, dozvolio ženama da sjednu za volan muževljevih automobila i imaju pravo ići u kino, ima jednostavan plan, naravno dogovoren sa Kushnerom: Okolni partneri, zalivski sunitski milijarderi, već su natjerani da se udruže sa Izraelom protiv sada već najopasnijeg, šejtanskog Teherana. »Pomirenje« sa Netanyahuom stvara moćnu alijansu protiv Irana, promoviranog u planetarnog neprijatelja broj jedan. Logika koja inače nije obavezna u arapskom svijetu – neprijatelj mog neprijatelja je obavezno moj prijatelj – u ovom slučaju važi. Jasno, u proizvodnju te »logike« je uloženo mnogo: Interes radikalnih, »pravovjernih« sunita da slome zle šiite; Interes Izraela da se Iranu po svaku cijenu onemogući navodno pravljenje atomske bombe, jer jedino Izrael na Bliskom istoku smije da je ima; Interes Trumpa da čuva jevrejski lobi kod kuće koji čuva njega, uz primarni interes da širi tržište oružja i svega drugog po Bliskom istoku; Interes da se zaustavi širenje Rusa, Irana, a eto i Kine iza brda što se zaskakuju po Bliskom istoku; Konačno, Netanyahuovog Izraela da jednom za svagda skine s vrata Palestince koji su, naravno, »uljezi« na njihovim povijesnim prostorima od praistorije do vječnosti…




U cijeloj, ovako pojednostavljeno prikazanoj režiji predstave za koju se obavljaju posljednje probe, neko je zaboravio one koje scenario i režija odavno smatraju epizodnim, Palestince. Notorna Nikki Haley, ambasador – glasnogovornik Trumpove pravednosti u UN-u, kazala je na poznati uglađeni diplomatski način: Neće nama Abbas određivati hoćemo li mi uređivati njegovu sudbinu ili nećemo! Sljedstveno tomu, mlađani totalitarista iz Rijada već se uklopio: »Mi idemo sa arapskim zemljama prema Izraelu, a ako Palestinci to neće, idemo bez njih!« Šta to znači ? Pa bilo bi idealno da »svi Arapi«, naravno oni pravovjerni suniti oko njih, priznaju Izrael ovakav kakav je, sa Netanyahuom i svim njegovim ambicijama. To jest bez susjedne suverene Palestine, teritorije za nju, Istočnog Jeruzalema, međunarodno priznatih granica, povratka izbjeglica itd.


Svijetu bi se tako pružio dokaz velike i istorijske pobjede Trumpa: Eto mira za region, jer sa priznatim Izraelom od strane »svih Arapa« nema razloga ni za Hamas, ni Hezbollah pa sljedstveno tomu sutra ni za Iran. Zbogom Jemen, zbogom Golan…A za Palestince je sve to kraj, računaju u Rijadu i Washingtonu, pa će u strahu od toga pristati da se prislone uz plan koji se zove, daj šta daš!


Pitanje koje silnička logika preambicioznih trgovaca istorijom na Bliskom istoku u ovoj priči ne otvara, isto je kao i u slučaju Jeruzalema i nedavnog proglašenja svetog grada ekskluzivno izraelskim: Zašto su onda Arapi do sada bili protiv Izraela i šta je to što ih sada nagoni da odustanu od Palestine i padnu u zagrljaj Izraela? Pa zato što su koliko – toliko mudri dosadašnji svjetski lideri, uključujući i Ameriku i Arapske šeike u Zaljevu (da se o državama koje baštine stare civilizacijske vrijednosti ne govori), razumijevali temeljni arapski sentiment u »narodu«. I to, recimo, da Jeruzalem nije samo na jednoj adresi. Dakle i rezon mimo potajnih nezajažljivih ekskluzivnih ambicija tamošnjih vladara. Floskula o »arapskom svijetu« na Bliskom istoku ne može se odnositi na vlastodršce i raju podjednako, kao što se uglavnom činilo. To je važilo i za sveti Jeruzalem. Nije to nikad bila samo arapska ili samo palestinska stvar.


Sada je, eto, došlo vrijeme da su istorijski kompasi do te mjere pogubljeni, ili ismijani, da »kalibri« tipa Trumpa, Kushnera, zaigranog junoše princa i do perverzije bahatog cioniste Netanyahua doista misle kako su na Bliskom istoku jači i od neba i od zemlje. Doduše, sindrom nije samo tamošnji. Doista će biti zanimljiva njihova zblanutost kada shvate, ako uopšte shvate, koliko su im bile krive procjene vjerujući da »u raji«, i onoj pustinjskoj i onoj što baštini milenijume mudrosti, mogu Palestinu, sveti Jeruzalem, pa i samog tamošnjeg boga preknjižiti u vlastiti, lični, privatni grunt kako bi se vladalo bez limita i pravila, onako kako to samo njima odgovara.


Zvuči možda pomalo patetično ali, svjedočeći decenijama o tom životu tamo, nikako ne mogu da zaboravim epizodu koju sam više puta spominjao. Onu o velikoj posteru na kojem je Brando iz »Kuma«, u caffeu u starom Damasku, sa mitskim upozorenjem: »Čuvajte svog prijatelja blizu sebi, a neprijatelja još bliže…« I nedavnom objašnjenju vlasnika caffea zašto je poslije toliko godina skinuo ovu sliku. Veli: »Zato što to više ovdje ne iga. Ni neprijatelji nisu što su nekad bili…«


Bahati tvorci nove povjesti Bliskog istoka misle da je došlo vrijeme kada će Palestinci morati da prihvate i ono što je mnogo manje od nuđenog Arafatu svojevremeno u pregovorima u Camp Davidu. I to sa pregovaračima mnogo većeg kalibra na drugoj strani, i američkoj i izraelskoj, od ovih današnjih. Greška. Pristanak na ovo što se od njih sada očekuje značilo bi, praktično, da ih više nema niti će ih ikada više biti. Neko se ipak preigrao vjerujući da je došlo vrijeme u kojem se obistinila davna zaludna želja Ben Guriona koji je kazao da Palestine jednom više neće biti, jer će stari umrijeti, a mladi će zaboraviti…Prvo je stvar biologije. Drugo bahatosti koja nije znak mudrosti. Palestinci su se navikli na čekanje, kako kažu i vjekovno ako treba. Sila i glupost za takvo što nemaju vremena. Zato i ne pobjeđuju na dugu stazu i u konačnici. Eno i »Godfather« je bio u pravu prije više od pola stoljeća, pa danas više nije. Čak ni u običnom malom caffeu u starom Damasku. A tamošnje mudrosti na Bliskom istoku se ne ograničavaju samo na jedan caffe i jednu ulicu…