Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
14. listopada 2019.
Međuzemlje

blog TIHOMIR PONOŠ Hrvatska, nažalost, nije uspješna ni kao država, ni kao društvo

snimio Sergej Drechsler
snimio Sergej Drechsler
Autor:
Objavljeno: 7. travanj 2019. u 9:25 2019-04-07T09:25:00+02:00

Jurićevo istraživanje pokazuje da je Hrvatska u boljoj varijanti na rubu toga da postane propala država, a razlog tog sunovrata, ni četvrt stoljeća nakon što je Hrvatska pobijedila u ratu koji se predstavlja hrvatskotvornim i državotvornim nije ekonomsko stanje, nije ni siromaštvo nego je to Hrvatska sama.

Sad već pomalo davnih dana pjesnik i emigrant, protivnik komunističkog režima koji se u Hrvatsku vratio nakon uspostave višestranačja i koji je kada je na vlasti u višestranačkoj Hrvatskoj bio posljednji šef komunističke partije postao ravnatelj Hrvatske matice iseljenika, a zatim i veleposlanik Hrvatske u Čileu, Boris Maruna napisao je pjesmu »Hrvati mi idu na jetra«.

Početkom ovog stoljeća u jednom intervjuu, upitan idu li mu Hrvati i dalje na jetra, kazao je da ne zna idu li mu i dalje na jetra, ali zna da ga živciraju. Dvanaest godina od smrti Borisa Marune, nepunih 29 godina od uspostave višestranačke predstavničke demokracije u Hrvatskoj, nešto više od 27 godina od međunarodnog priznanja mirne duše možemo kazati da Hrvatska (mnogim) Hrvatima ide na jetra. Osim na jetra možda im ide i na živac, a možda i na još jedan organ koji se rimuje sa »živac«. To da Hrvatska Hrvatima ide na jetra znamo po istraživanju koje je proveo dr. Tado Jurić i objavio u knjizi »Iseljavanje Hrvata u Njemačku: Gubimo li Hrvatsku?«. U toj je knjizi Jurić na uzorku od 1.200 hrvatskih državljana koji su se u Njemačku iselili nakon što je Hrvatska postala članica Europske unije zaključio, ali nije tako i napisao, da Hrvatska Hrvatima ide na jetra.

Jurićevo istraživanje pokazuje da je Hrvatska u boljoj varijanti na rubu toga da postane propala država, a razlog tog sunovrata, ni četvrt stoljeća nakon što je Hrvatska pobijedila u ratu koji se predstavlja hrvatskotvornim i državotvornim nije ekonomsko stanje, nije ni siromaštvo nego je to Hrvatska sama. Hrvatska funkcionira grozno, ona je funkcionalni, besperspektivni očaj, svakako za mlade i oni zbog toga iseljavaju iz nje. Hrvatska nije uspješna ni kao država, ni kao društvo, a ni kao hrvatska (demokratska) zajednica. Jurićeva analiza pokazala je da da ekonomski razlozi nisu primarni razlog iseljavanja. Dakle, hrvatski državljani koji imaju plaću 800 ili tisuću eura, ne iseljavaju primarno zato da bi imali plaću od 3.000 eura i da bi, zahvaljujući takvoj plaći, mogli nešto uštedjeti, a što im je u domovini teško, ako ne i nemoguće.

Moralni slom

Primarni razlog iseljavanja jest njihov dojam, porazan dakako, koji kaže da se hrvatsko društvo moralno slomilo. Naprosto, u Hrvatskoj nisu institucionalizirane, nisu općeprihvaćene, vrijednosti radne etike i poštenja uopće. Na vrhu razloga za iseljavanje su slabost institucija i nemoral političkih elita, Jurić to jednostavno tumači: Hrvati se iseljavaju zbog nepravde, ne zbog siromaštva, a iseljavaju se i zbog korumpiranog društva. Prevedeno na običan jezik – poštenje i rad se ne isplate. I ne samo da se oni ne isplate, ne samo da se oni ne nagrađuju nego se neispravno ponašanje ne sankcionira. Svoju ulogu u tom slomu društva imaju i mediji koji, kako smatraju ispitanici, odašilju poruku da u Hrvatskoj više ništa nije ostalo vrijedno i treba se spašavati tko može. A najbolje se spašavati mogu oni u dobi od 25 do 40 godina, oni poslovno, profesionalno i biološki najvitalniji, jer oni čine više od 58 posto ispitanika.

Sve to skupa otvara pitanje zašto u Hrvatskoj, suverenoj i samostalnoj, Hrvatima nije udobno. Odgovor se nadaje gotovo pa sam po sebi: Hrvatska ne funkcionira kao država, nije zasnovana na ideji pravednosti nego je zasnovana na ideji stranačke iskaznice koja otvara vrata dok onima bez stranačke iskaznice, bez obzira na znanje, sposobnosti i iskustva, vrata ostaju zatvorena. Osim onih izlaznih, dakako. Problem s Hrvatima jest u tome što oni po pitanju države više nemaju rezervni položaj. Sve do uspostave samostalne Hrvatske ona je bila rezervni položaj. Ona je to bila, bez obzira na to koliko je njeno ostvarenje bilo nerealno, i u Austro-Ugarskoj, i u jugoslavenskim državama, ona je to bila i u vrijeme NDH kada je rezervni položaj bila bitno drugačija Hrvatska, nešovinistička, pa i u širem, jugoslavenskom kontekstu. Danas tog rezervnog položaja više nema. Danas više ne mogu biti ni krive ni odgovorne tuđe vlasti, danas za to više ne mogu biti odgovorni ni Beč, ni Pešta, ni Beograd, pa čak ni Bruxelles. Odgovornost za taj potencijalni fatalni sunovrat je u Hrvatskoj samoj i za njega su odgovorni Hrvati sami.

Neudobna cipela

Hrvatima je njihova država neudobna cipela. I ne smeta njih primarno to što njihova cipela nije ekonomski gledano meka, udobna mokasina nego je gruba, tvrda cokula. Njih smeta to što je ta cokula nepravedna i što ne žulja svakoga jednako. Hrvate smeta, samo da se zadržimo na recentnim primjerima to što se zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću namjerava pokloniti počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu. Hrvate smeta to što takav prijedlog Sveučilištu daje dekan Muzičke akademije Dalibor Cikojević samostalno, a kada se dvije trećine vijeća te akademije tome usprotivi on, posramljen i ponižen, ne daje ostavku. Hrvate smeta to što na čelna mjesta u nacionalnim parkovima dolaze osobe po stranačkom ključu, a one osobe koje imaju stručan ključ ostaju u zapećku.

Hrvate smeta to što ministar uprave govori da se nikoga ne smije prozivati samo zato što je osuđen kao ratni zločinac, a sutra će se taj isti ministar uprave ili neki njegov kolega iz vlade buniti kada će neki drugi osuđeni ratni zločinac, primjerice Veselin Šljivančanin, opet nastupati na skupovima najjače stranke u Srbiji.

Hrvate smeta to što nekoliko puta godišnje jedan drugoga međusobno žicaju novce ne bi li neko dijete moglo otići na liječenje. Hrvate živcira to što neki mladić umre jer hitna pomoć nije došla na vrijeme zbog loše organizacije, a nitko za to ne odgovara i sustav ostaje isti. Hrvate mnogo manje živcira to što žive siromašnije od Nizozemaca, Iraca ili Nijemaca, ali ih živcira to što država, a sada je to njihova država, naprosto ne funkcionira i ne pokazuje htijenje da profunkcionira. I baš zato Hrvati, kako piše Maruna u svojoj pjesmi »zapale novu cigaretu i/Emigriraju nekuda./ Ponekad ih ne vidim godinama/ Ponekad desetljećima«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.