Još jedan tjedan SDP se uspio gurnuti prema žarištu političkih zbivanja u zemlji. Nije to mali uspjeh imamo li na umu permanentni sukob između predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića (u njegovu tvrdnju da su njihovi odnosi odlični ne vjeruje ni on sam; pitanje je što ga je uopće ponukalo da tako nešto kaže, zašto se nije zadržao na diplomatski prihvatljivom pridjevu »dobri« ili »korektni«), imamo li na umu postizanje nagodbe u »Agrokoru«, a imamo li na umu i da živimo u tjednima kojima dominira svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji. 

Znatan dio lokalnih i županijskih izbora u SDP-u je gotov, opći zaključak glasi da predsjednik stranke Davor Bernardić kontrolira županijske organizacije, ali ne kontrolira velike gradove. Težak poraz doživio je u Zagrebu gdje nije pobijedio njegov pulen Denis Hrestak nego Gordan Maras (što ne znači da je pobijedio SDP), a ponovno su se raspirile rasprave o eliminiranju Bernardića s čela stranke. Na dnevnoj smo osnovi obavještavani kako se priprema udar na Bernardića, kako će udar uslijediti za tjedan ili dva, kako mu se nudi (možda) časna odstupnica u vidu praktično sigurnog mjesta u Europskom parlamentu na izborima u svibnju sljedeće godine, kako se frakcije unutar stranke okupljaju i grupiraju. 

Preostalo im je da nas obavijeste tko će biti novi predsjednik stranke: Siniša Hajdaš Dončić ili Peđa Grbin. Stanje u stranci nije stabilno niti 19 mjeseci nakon izbora Bernardića. Dapače, stanje u stranci je mnogo gore danas nego što je bilo tada, jer, tada se ipak nije raspravljalo o opstanku SDP-a. Danas se o tome govori i ne raspravljaju o tome samo novinari, nisu to nikakva njihova naklapanja niti informacije od pouzdanih, ali neimenovanih izvora. 

Nedoraslost situaciji

Gradonačelnik Rijeke i donedavni predsjednik stranačke organizacije u tom gradu Vojko Obersnel u intervjuu za Večernji list izjavio je »najbolje rješenje bilo bi da vodeći ljudi SDP-a, Predsjedništvo stranke i članovi Glavnog odbora, shvati da je opstanak SDP-a zaista nužan za Hrvatsku. Ali ne opstanak na aparatima za disanje, nego pun život stranke«. Obersnel se na ovome nije zaustavio. Otišao je korak dalje i kazao »ako smo detektirali da predsjednik stranke nije dorastao toj funkciji, ako smo mu to rekli, ne razumijem do koje je granice spreman odugovlačiti neizbježno. I mora li cijela stranka potonuti zbog jednog ili nekolicine ljud»«. Plenkovićem rječnikom iz svibnja 2016. godine rečeno, Obersnel je poručio da SDP se smije biti talac jednog čovjeka.

Bernardić, pak, ima potpuno drugačije mišljenje o sebi jer on je, eto, dorastao i za premijersku dužnost. »Imam dovoljno znanja, hrabrosti, odgovornosti«, izjavio je za N1 televiziju. Predsjednik SDP-a ne zna tko mu glavu nosi i smotan je k'o sajla. U istom intervjuu na tvrdnju novinara da se u posljednje vrijeme često sastajao s Andrejem Plenkovićem odgovara »Ne. To je čista laž i medijska manipulacija. Bez brige, dok sam ja na čelu SDP-a, to se neće dogoditi«. Bernardiću na znanje - ne brinemo, a nismo ni bili zabrinuti. I dalje njemu na znanje - u prosincu 2016. godine je kumio i molio Plenkovića (i tadašnjeg predsjednika Sabora Petrova) da ga primi, da se nađu, da popiju kavu jer moraju razgovarati o važnim stvarima jer država je u pitanju. U toj želji da se sastane s premijerom otišao je toliko samoponižavajuće i strankoponižavajuće daleko da je napisao pismo Plenkoviću i predložio mu da početkom 2017. godine dogovore termin za sastanak na kojem bi razmijenili mišljenja. Sada, pak, tvrdi da dok je on na čelu SDP-a s Plenkovićem se neće sastati.

Bezidejno nasljeđe

SDP ima kadrovskih problema i to ne samo na mjestu predsjednika stranke. Kadrovski problemi su važni, kadrovska poltika je važna (uvijek se valja prisjetiti Staljinove tvrdnje »osnova svake politike je kadrovska politika«). Bernardić doista nije dorastao predsjedničkoj dužnosti, svakome tko prati politiku i barem malo se u nju razumije to je bilo jasno u trenutku u kojem je izabran. Eventualno micanje Bernardića vjerojatno bi koliko-toliko organizacijski unaprijedilo stranku, neke stvari unutar stranke možda posložilo, možda bi u javnosti i anketnim istraživanjima za tu stranku zapuhali povoljniji vjetrovi. No, micanje Bernardića ne rješava suštinski problem SDP-a, a to je sadržajno-idejna ispraznost, a to je nešto što se ljevici nikada ne smije dogoditi. Istina, ima u SDP-u ljudi koji znaju razmišljati u ideološkim kategorijama, koji znaju što jest ili što bi trebao biti sadržaj lijeve stranke, ali takvih nema mnogo i ne uspijevaju se nametnuti. Sadržajno-idejna ispraznost jest nešto što je Bernardić naslijedio, na lijevom sadržaju nije pretjerano inzistirao Ivica Račan, a pogotovo ne samoproglašeni kalvinist Zoran Milanović. No, svakome je jasno da tu prazninu Bernardić, taman da se donese stotinu novih programa stranke, ne može popuniti. I upravo je to, a ne loše kadroviranje, ono što ugrožava opstanak stranke jer pogreške lošeg kadroviranja lakše je ispraviti. Ne promijeni li SDP nešto u svome sadržaju sve će više birača ljevice sebi postavljati jednostavno pitanje: zašto bih dao glas stranci koja je nominalno lijeva, a u mnogočemu se, posebno u ekonomskoj sferi, ponaša kao liberalna?