Davno je to rekao predsjednik Tuđman: »Imamo Hrvatsku!« Ali nije svejedno kakvu. Niti 27 godina kasnije nije svejedno, ni najmanje. Pravo je pitanje kako smo prošli cijeli krug od ratnih devedesetih godina kada se živjelo od 200-300 njemačkih maraka plaće, do danas kada je prosječna plaća narasla na papirnato respektabilnih oko 700 eura, a svejedno mnogima nije dovoljno dobro da bi odlučili trajno živjeti u najljepšoj zemlji na svijetu. Ključni problem nije mentalitet njurganja i negative. Mnogo toga je trulo. Zato i slavimo Dan državnosti zemlje koju je najlakše voljeti iz daleka, a u nju doći na godišnji odmor. Sa zapadnim životnim standardom.

Poruka koju je jučer na misi za domovinu izrekao zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, a kaže kako bi se ljubav prema domovini trebala manifestirati odlukom o ostanku u njoj, promašena je i licemjerna. Upućena je na pravu adresu samo zbog toga što su u prvom redu sjedile osobe odgovorne za kreiranje stanja u zemlji iz koje se masovno odlazi. Bozanića je pokorno slušao trio naših najvažnijih predsjednika, Kolinda Grabar-Kitarović, Gordan Jandroković i Andrej Plenković. Dolaze iz iste stranke, a svejedno vode sitne međusobne ratove nastojeći ušićariti koji predizborni poen dokazujući tko ima više ideje, želje i sposobnosti boriti se za tzv. malog čovjeka, a protiv istog proklamiranog neprijatelja, koji se zove demografska smrt države stare manje od tri desetljeća.

HDZ je bio i ostao najodgovorniji za kvalitetu života u Hrvatskoj i upravo ta stranka nosi na svojim leđima najveću krivnju. Za početak, komu i čemu služi ovaj teritorijalni preustroj koji je zamislio HDZ-ov prvoborac Vladimir Šeks davne 1993. godine. U redu je naravno decentralizacija, ali ona ne može biti izgovor za inflaciju lokalnih faraona. Imamo sigurne fotelje za sve stranke, zato se taj ustroj i ne mijenja svih ovih godina. Skupo jest, neracionalno i neučinkovito također, ali ćete uredno čuti nakon izbora premijera Plenkovića kako se hvali dobrim stranačkim uspjehom i postignućem od 13 župana, 62 gradonačelnika i 204 općinska načelnika. Kao da je u pitanju kakva sportska disciplina. Svaki od tih izbornih pobjednika, a to je njima dodatni politički uspjeh, zapošljava zamjenike, pročelnike, popunjava komunalna poduzeća i kojekakva druga radna mjesta u glomaznom aparatu lokalne uprave i samouprave s oko 40.000 djelatnika. A to je gotovo kao Agrokor. Radna su mjesta tu direktno ovisna o politici i sve stranke ubiru plodove. Gdje ćeš bolje glasačke mašinerije. A ona nije samo u lokalnoj upravi, jer Hrvatska ima više od 500.000 branitelja, što je nenormalno i nerealno visok broj, ujedno i pretjerano opterećenje za državni proračun. Izmjenama Zakona o hrvatskim braniteljima od ove godine će ih biti još i više. Iako su od završetka rata prošle 23 godine, status ratnog invalida traži novih 8.490 osoba. HDZ misli da mi to možemo i moramo platiti, iako i sami govore da je sadašnji omjer broja zaposlenih i broja umirovljenika neodrživ pa upitna može postati i isplata ionako mizernih mirovina. No ono što nije dobro za državni proračun, dobro je za HDZ koji tako štiti i širi svoju biračku bazu. Na kraju krajeva, ako je plaćanje poreza u svojoj zemlji izraz domoljublja, onda ne bi trebalo ni pokušavati proširiti broj zastupnika biranih iz dijaspore. A HDZ baš to pokušava postići. Ponovo.

Samo ovi strukturni problemi duboko su utkani u trule temelje hrvatske države. Jedan od njih je i Crkva, koja bi, kao i država, trebala služiti narodu, u ovom slučaju vjernicima, ali je od njih odnarođena vlastitim privilegijama. Kad se pogleda tranzicija hrvatskoga gospodarstva, rezultat su rasprodane banke, raspadnuti građevinski sektor i niz velikih tvrtki na umoru, brodogradnja koja nestaje, egzodus iz poljoprivredno bogate Slavonije, pravosuđe koje rijetko dijeli pravdu... A i to radi sporo i selektivno.

U blagdanskom su duhu poruke s oltara o bitku i boljitku, državi i domoljublju. Problem je što HDZ ima Hrvatsku. A dobrobit Hrvatske i dobrobit HDZ-a nipošto nisu jedno te isto. I tako je od početka. Tek toliko da se ne zaboravi, SDP u svoja dva mandata ništa bitno nije mijenjao. Kukavički i oportuno. I oni su gledali svoje sitne interese.

Stoga, kad se državni vrh prigodno okupi kraj oltara, licemjerno je popovati o domoljublju. Možda Hrvatsku najviše vole oni koji su iz nje otišli. Jer im nije bilo svejedno u kakvoj zemlji žive. Jer sanjaju bolje. I ne treba im Hrvatska koju će imati. Već dijeliti. Ravnopravno sa svima. Za razliku od HDZ-a.