Danas će suci Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu donijeti nepravomoćnu presudu Ratku Mladiću, 29. studenog za Hrvatsku i Hrvate prilično važnu drugostupanjsku presudu šestorici Hrvata, uglavnom dužnosnika bivših dužnosnika Herceg Bosne, i nakon toga, u drugoj polovici prosinca, Sud će završiti rad.

Radio je dugo 24 godine. Osnovan je 1993. kako bi bili kažnjeni ratni zločinci iz zemalja bivše Jugoslavije u ratovima koji su tada još debelo trajali.

Je li uspio ostvariti ono zbog čega je osnovan?

Jednim dijelom je uspio, zapravo takav Sud bio je u onim okolnostima neizbježan, a u mnogočemu nije postigao cilj jer nema prave katarze pa i kajanja za oko 200.000 mrtvih, za osakaćene i za milijune izbjeglih u tim ratovima. Nema ih, katarze i kajanja, ne samo kod mnogih Srba koji su ratove pokrenuli, nema ih ni kod mnogih Hrvata i Bošnjaka.

Statistika kaže da bila optužena 161 osoba, zasad je pravomoćno osuđena 83 osobe, 19 ih je oslobođeno a 13 slučajeva proslijeđeno je nacionalnom sudu.

Sud je svojim osnivanjem uspostavio čvrstu osnovu za procesuiranje svih zločina u bilo kojem dijelu svijeta. Konkretno, uglavnom je uspio dovesti pred Sud sve glavne ratne igrače iz bivše Jugoslavije devedesetih. Uspostavljanje stalnog međunarodnog suda za sve velike ratne zločine u ratovima širom svijeta nije uspjelo jer to ne žele najjače države - one koje i danas ratuju.

Haag se bavio velikim 'zvjerkama' a manje odgovorne prepustio je nacionalnim sudovima. Tu je zaštekalo. U jedno vrijeme, prije desetak pa i manje godina Sud za ratne zločine u Srbiji radio je posao zbog kojeg je osnovan a onda je iz političkih razloga stao.

I hrvatski su sudovi bili sudili za ratne zločine u Hrvatskoj u vrijeme približavanja EU, ali nakon oslobađajuće presude generalima Gotovini, Markaču i Čermaku, a ima tome točno pet godina, nije se ni sudilo a kamoli pravomoćno osudilo za ratni zločin u Hrvatskoj neku osobu hrvatske nacionalnosti. Možda jednog ili dvoje, ne više. Veličanstveni povratak generala u Hrvatsku poslije oslobađajuće presude, kao da je za mnoge Hrvate značio i kakvu međunarodnu povelju ili priznanje da Hrvati u obrambenom ratu zapravo i nisu mogli činiti ratne zločine. Ono što je nekad tvrdio tadašnji Tuđmanov predsjednik Vrhovnog suda Milan Vuković. Osim toga, put u Europsku uniju je pred kraj te 2012. bio je trasiran i siguran.

U Bosni i Hercegovini ostalo je još čak 5.000 predmeta ratnih zločina iz tog najkrvavijeg rata ovih prostora. Njihovi sudovi još uvijek imaju izvjesnu volju da s tim predmetima iziđu na kraj, pokušavaju a slaba je suradnja i sa Srbijom i s Hrvatskom.

Kada je riječ o suđenjima za najteže zločine i to 22 godine nakon što su ratovi završili (ako ne računamo rat na Kosovu), bio bi neki ideal kad bi se moglo očekivati da tri suda u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu jednako sude u sličnim predmetima, naravno - bez obzira koje su nacionalnosti počinitelji. Ali, od toga smo jako daleko, možda čak dalje nego ikad u ovom stoljeću.

Dakle, što se toga tiče a to je vladavina prava, ustavna jednakopravnost svih građana i temelj građanskih, ljudskih prava - Haaški sud nije uspio, ali to i nije mogao biti njegov posao.

I Haaški sud je sudio i politički, ali baš i ne toliko da ga politike Zagreba, Beograda i Sarajevo ne bi lako natkrilile, obezvrijedile ako treba, i onda uspješno nastavile propagirati svoje nacionalne ratne heroje i svoje ideologije.