Reakcije na haašku presudu šestorici čelnika Herceg-Bosne pokazale su da je Hrvatska daleko od poratne i normalne zemlje, koja je prije četiri i pol godine bila primljena u EU.

Sa sadašnjom politikom to ne bi niti uspjela, pa makar je i EU oslabljena. Sada ne bi bili primljeni u EU zbog katastrofalnog stanja u hrvatskom pravosuđu, jadnog stanja u medijima, nikad uspješnijeg i nedodirljivijeg cvjetanja korupcije, nepoštivanja međunarodnih sudova, visokog stupnja opće ksenofobije i neprikrivenih neprijateljstava sa svim zemljama-susjedima koje su činile bivšu Jugoslaviju i zbog koječega drugoga.

Da ne budemo nepravedni, izuzetak je Crna Gora, ali i to, vjerojatno, samo dok se s njom ne bude konkretno rješavalo granično pitanje.

Hrvatska je bila ušla u normalno, relativno govoreći, poratno stanje od 2000. pa do odluke o primanju u EU ili čak i do 2015. godine, a onda se u ove posljednje dvije godine vratila u 90-e prošlog stoljeća.

Ali kako se povijest ponavlja kao farsa, ovo sadašnje beznadno truljenje zapravo je opasnije nego što je bilo u 90-ima.

Onda smo svi znali da će se jednog dana međunarodna izolacija Tuđmanove Hrvatske prekinuti i da će svanuti bolji dani za sve, da će se Hrvatska otvoriti prema Europi i svijetu.

Postojala je nada da ćemo početi živjeti u liberalnoj, građanskoj zemlji u kojoj bi njezini građani trebali imati podjednake šanse i u kojoj će vladajući raditi na ekonomskom i socijalnom boljitku zemlje.

A danas? Danas bi bilo pretenciozno reći da Hrvatskom vladaju Vlada i Hrvatski sabor. Ne, ne vladaju oni. Pravi gazde i pravi politički vlasnici Hrvatske su izvjesne veteranske udruge i profiterski lobiji uz koje su vezani, a političari su tu da im se ulaguju i provode ono što će veteranima dodatno ojačati ekonomsku a onda i svaku drugu moć.

Ne ulaguju se samo vladajući nego i oporbeni političari. Veteranske udruge ne izlaze na izbore, kad bi na njih izišle ne bi mogle zajedno prebaciti 2 posto glasova. Ali, nema veze, svejedno vladaju.

Nešto je i u samim brojkama. Kad je rat već i te kako završio, 1996. godine - bilo je 336 tisuća veterana-branitelja a danas ih je 505 tisuća, s tendencijom neslućenog rasta koje omogućava novi zakon.

Za Hrvatsku je možda jedino pravo rješenje da se svi građani 'upišu' u veterane - onda bi svi bili jednako privilegirani. Ali, tu šalu ne bi imao tko platiti.

Reakcije na haašku presudu pokazale su da hrvatski političari pa čak i većina medija nema nikakvog pijeteta prema žrtvama koje nisu hrvatskog etniciteta. Pogotovo ako su ih Hrvati 'pospremili' na onaj svijet. Ne, ne. Minuta šutnje za sve hrvatske žrtve - ali ni za koga tko je žrtva Hrvata.

Plenković je jučer-prekjučer okrenuo ploču nakon što je vani u čudu doživljen kao prvi čelnik EU-zemlje koji otvoreno podupire ratnog zločinca, ali koliko je vjerodostojan nakon onoga što je govorio proteklog tjedna?

Opet se nakon 27 ili nakon 25 godina, svejedno,  afirmirala 'domoljubna' parola jedne novinarke iz toga vremena da „treba lagati za Hrvatsku“.

Kad general Pavao Miljavac kaže da neki hrvatski političari pa čak i generali nisu „dobro“ svjedočili u Haagu, to je general htio reći da oni nisu „dobro“ lagali kako bi pokušali skriti, zamagliti istinu. Ali - lažljiva Hrvatska vuče nas samo dalje, prema ponoru.

Pa onda ta neviđena eskalacija prijetnji smrću onim političarima i novinarima koji su se usudili komentirati nešto u prilog haaškim presudama.

Nismo čuli da je netko od tih nasilnika priveden i ispitan, za razliku od onog gospodina koji je prije koji mjesec u Pazinu uzviknuo: „HDZ - lopovi!“.

Jesmo li zemlja u ratnom ili poratnom stanju ako ministrica obrazovanja i znanosti mora pred Generalskih zborom obrazlagati nacionalni program obrazovanja? O tome da veterani biraju ministre - o tome smo se već osvjedočili u slučaju izbora Tome Medveda.

„Hrvatsku povijest neće pisati Haaški sud“, viču uglas i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i Vladimir Šeks. Neće, neće. Ali neće je pisati ni veterani. Pisat će je doslovce tko god to bude htio i unutar Hrvatske i izvana, kako je to i s poviješću bilo koje druge zemlje, a kritičkom analizom i prosuđivanjem će ostati ono što je relevantno.

Zadatak Haaškog suda nije niti bio da on 'donese' pomirenje. On je samo sudio i neke osudio kao zločince. A to da Hrvatska napokon postane poratna, mirnodopska zemlja, to je posao cjelokupnog hrvatskog društva, javnosti, hrvatske vlasti. U cijelom društvu bi morali raditi na pomirenju, vlasti naravno najviše.