Sudionici Smotre mićeh zvončari razbudili Marčelje i okolicu

Mala zvona otjerala zle sile i dozvala sunce na Halubje

Andrej Petrak

Ceste i putiće Marčelja preplavili su mići Mučićevi, Frlanski, Brežanski, Munski, Zametski i Kukuljanski zvončari, Grobnički dondolaši, zvončari Korensko i Vlahov breg, te domaćini Halubajski zvončari

Zvon stotine zvonaca, što su ih ponosno nosili mali zvončari, snažno je jučer odzvanjao po cijelim Marčeljima, gdje je devete godine zaredom održana tradicionalna Smotra mićeh zvončari. Pozivu Mjesnog odbora Marčelji i jučer su se odazvale brojne zvončarske skupine ovog kraja. Marčelje su tako preplavili mići Mučićevi, Frlanski, Brežanski, Munski, Zametski i Kukuljanski zvončari, Grobnički dondolaši, zvončari Korensko i Vlahov breg, te naravno domaćini Halubajski zvončari.   

Zvonac je zakon




Oboružani većim i manjim zvoncima, maćukama i kožusima te noseći, ovisno o tradiciji svoje skupine maškare krabulje i druge zvončarske rekvizite, grabili su sigurnim i čvrstim korakom po Marčeljima, na već dobro poznatoj ruti od Stare škole do radionice »Vlah«, pa preko Vrška do Brega i natrag na početak, gdje ih je čekala zaslužena okrepa u vidu krafni i sokića. Sudeći po umješnosti u nošenju zvonaca i maćuki kakvu su pokazali svi mići, pa i oni još manji zvončari, koji su praktički odmah iz pelena uskočili u zvončarske i dondolaške odore, tisućljetna zvončarska tradicija u sigurnim je rukama. Tome najbolje svjedoči primjer Borena Jardasa, koji je u svojih pet i pol godina s Halubajskim zvončarima čak pet puta sudjelovao na smotri u Marčeljima.


   – U zvončarima sam praktički od rođenja. Prvo sam propuzao, a onda su moji roditelji shvatili da se zanimam za zvončare kao i tata, pa sam im se pridružio. Halubajski zvončar mora znati lupati i nositi masku, kaže Boren, koji je već prikupio popriličan zvončarski staž, jer obišao je sva sela po Halubju, ali i sudjelovao na karnevalskim povorkama u Opatiji i na riječkom Korzu.


   Godinu dana mlađi Halubajski zvončar Sandro Cetina po prvi je put na smotri u Marčeljima, ali već je siguran u to što svaki pravi zvončar mora znati.    – Kad je pust moramo zvonit i moramo se rivat. Kolo moramo znat storit, a svi nosimo svoju maćuku, masku i zvonac, objasnio je Sandro.    Prva je ovo smotra bila i za 1,5-godišnjeg Ivana Bratušu, kojeg je u naručju ponosno držala nona Vilma.    – Tata Aljoša i sam je zvončar, a učlanio mi je unuka u Halubajske zvončare odmah kad se rodio. Obiteljska je to tradicija koja se prenosi s koljena na koljeno, ispričala je nona Vilma.   

Sudarit se ni lahko


Fran Fućak proslavio je svoj deseti rođendan na najbolji mogući način – zvoneći sa svojim Grobničkim dondolašima uzduž i poprijeko Marčelja.




   – S dondolašima već devetu godinu obahajam sva grobnička mjesta, a prije dvije godine dobio sam praćku, onu pravu drvenu – znaš. To ti je nagrada za najmlađeg dondolaša. Pravi dondolaš mora se znati sudarat i načinit kolo, a nosi črni postoli i gaće, špag namesto remena, košulju, kožuh, zvono, krabuju i žuntu, rekao je Fran.


   Mjesni odbor Marčelji u suradnji s mještanima i Halubajskim zvončarima osigurao je dvije pozornice i čak četiri šanka, kako bi dostojno počastili oko tri stotine malih zvončara i njihovu brojnu odraslu pratnju. Mali su tukli po soku, oni veći po žešćem »soku«, a zvona po zvonima i cijelim Marčeljima. Sudionici Smotre uspješno su odoljevali naletima bure, štipanju iste za nos i ručice, a bogme su i svojom zvonjavom otjerali sve zle sile i na Halubje dozvali sunce.