DNK analiza

Znastvenici blizu odgovoru na pitanje svih pitanja: Tko je izgradio famozni Stonehenge?

Portal Novilist.hr

Reuters

Reuters

Preci ljudi koji su izgradili Stonehenge putovali su na zapad preko Mediterana prije dolaska u Britaniju, pokazuje najnovije istraživanje.



Istraživači u Londonu usporedili su DNK izvučenu iz neolitskih ljudskih ostataka pronađenih u Velikoj Britaniji s DNK ljudi koji su u isto vrijeme živjeli u Europi. 


Čini se da su stanovnici putovali iz današnje Turske u Iberiju (moderna Španjolska i Portugal) prije nego što su se okrenuli prema sjeveru. U Britaniju su stigli oko 4.000 godina prije Krista, pokazuju detalji objavljeni u časopisu “Nature Ecology & Evolution”.


Migracija u Britaniju bila je samo jedan dio opće, masovne ekspanzije ljudi iz današnje Turske u 6.000 godini prije Krista, koji su uveli poljoprivredu u Europu. Prije toga Europa je bila naseljena malim, putujućim grupama koje su lovile životinje i skupljale divlje biljke i školjke, prenosi BBC.




Jedna skupina ranih poljoprivrednika slijedila je rijeku Dunav u Srednju Europu, ali je druga skupina putovala zapadno preko Mediterana.


DNK otkriva da su neolitski Britanci uglavnom potjecali od skupina koje su se kretale mediteranskim putem. DNK analizom ranih britanskih farmera, otkriveno je da su najviše nalikovali neolitskim ljudima iz Iberije. Ti Iberski poljoprivrednici potjecali su od ljudi koji su putovali Mediteranom.


Iz Iberije (ili njezine neposredne blizine) mediteranski poljoprivrednici putovali su na sjever kroz Francusku. Možda su ušli u Britaniju sa zapada (preko Walesa) ili jugozapadne Engleske.


Osim poljodjelstva, čini se da su neolitski migranti u Britaniju uveli tradiciju gradnje spomenika velikim kamenjem poznatim kao megaliti. Stonehenge u Wiltshireu bio je dio ove tradicije.


Iako su Britaniju nastanjivale skupine “zapadnih lovaca-sakupljača” kada su poljoprivrednici stigli u 4.000 godini prije Krista, DNK pokazuje da se te dvije skupine uopće nisu miješale.


Britanski lovci-sakupljači bili su gotovo u potpunosti zamijenjeni neolitskim farmerima, osim jedne skupine u zapadnoj Škotskoj, gdje su neolitički stanovnici imali povišeno lokalno podrijetlo.


“Mi ne pronalazimo nikakve konkretne dokaze za lokalno britansko – zapadnjačko podrijetlo lovaca-sakupljača nakon njihovog dolaska”, rekao je koautor dr. Tom Booth, stručnjak za drevni DNK iz Prirodoslovnog muzeja u Londonu, prenosi BBC.


“To ne znači da se uopće ne miješaju, to samo znači da su njihove populacije premale da bi ostavile bilo kakvu genetsku baštinu.”


Koautor profesor Mark Thomas iz UCL-a kaže da su neolitski poljoprivrednici vjerojatno morali prilagoditi svoje prakse različitim klimatskim uvjetima dok su se kretali diljem Europe. No, u vrijeme kada su stigli u Britaniju, već su bili “opremljeni” i dobro pripremljeni za uzgoj usjeva u klimi sjeverozapadne Europe.


Studija je analizirala i DNK britanskih lovaca-sakupljača. Jedan od analiziranih kostura bio „Cheddar Man“ čiji ostaci kostura datiraju iz 7.100 pr. Kr.


Prošle godine „Cheddar Man“ je bio predmet rekonstrukcije u Prirodoslovnom muzeju. DNA sugerira da je, kao i većina drugih europskih lovaca-sakupljača tog vremena, imao tamnu kožu u kombinaciji s plavim očima.


Genetska analiza pokazuje da su neolitski farmeri, nasuprot tome, bili svjetlije kože sa smeđim očima i crnom ili tamno smeđom kosom.


Krajem neolitika, oko 2.450 godina prije Krista, potomci prvih seljaka bili su gotovo u potpunosti zamijenjeni kada je nova populacija – zvana „Bell Beaker“- migrirala iz kontinentalne Europe. Tako je Britanija vidjela dva ekstremna genetska pomaka u periodu od nekoliko tisuća godina, javlja BBC. 


Profesor Thomas kaže da se ovaj kasniji događaj dogodio nakon što je neolitsko stanovništvo već neko vrijeme bilo u opadanju – kako u Britaniji, tako i diljem Europe. Upozorio je protiv pojednostavljenih objašnjenja koja pozivaju na sukobe i rekao da su se promjene u konačnici svele na “ekonomske” čimbenike, odnosno na to koji su stilovi života najprikladniji za iskorištavanje krajolika.


Dr. Booth objašnjava: “Teško je vidjeti mogu li dvije [genetske promjene] imati nešto zajedničko – to su dvije vrlo različite vrste promjena. Postoje spekulacije da je u određenoj mjeri populacija propala. Postoje razlike između dva kolapsa, tako da bi to mogla biti slučajnost. “