Znanstvenici s Odsjeka za kemiju objavljuju u prestižnim svjetskim časopisima

Mladi i uspješni: Kemičari zagrebačkog PMF-a dokazali da vrhunska znanost može nastati i u lošim uvjetima

Vedrana Simičević

Unatoč godišnjem budžetu jednakom tjednoj potrošnji stranih znanstvenih institucija, ograničenom pristupu literaturi i egzistencijalnoj neizvjesnosti, mladi hrvatski kemičari svojim rezultatima dižu rejting zagrebačkom sveučilištu



Zagrebačko je sveučilište ove godine po prvi put ušlo na prestižnu listu 500 najboljih sveučilišta na svijetu. Lista koju sastavlja šangajsko sveučilište Jiao Tong primarno se određuje brojem uglednih znanstvenika zaposlenih na nekom sveučilištu, no i sukladno broju znanstvenih radova u uglednijim svjetskim časopisima s višim »impact factorom«, odnosno tzv. »faktorom utjecaja« izdanih »s adrese« nekog sveučilišta.


Hrvatska je, nema tome sumnje, dala cijeli niz sjajnih umova, od kojih veliki broj živućih danas radi u nekoj drugoj zemlji. Činjenica da se jedno hrvatsko sveučilište napokon našlo na prestižnoj kineskoj listi mogući je pokazatelj da se famozni odljev mozgova kako ga javnost voli nazivati, napokon smanjuje, te da se sve više vrhunske znanosti, unatoč smiješno lošim uvjetima, može raditi i iz Hrvatske.


To jako dobro, bez uvida u ikakve liste, zna mlada ekipa relativno friških »doktoranata« s Kemijskog odsjeka PMF-a u Zagrebu čiji su rezultati i rad posljednjh godina odličan primjer da u Hrvatskoj postoji cijeli niz izvrsnih mladih znanstvenika koji se, unatoč činjenici da bi kvalitetniji posao mogli dobiti negdje u inozemstvu, za svoje mjesto pod suncem žele izboriti u rodnoj zemlji.




Okupljeni pod nekoliko projekata i različitih mentora, mladi su kemičari u posljednje tri godine počeli redovito objavljivati u najprestižnijim svjetskim časopisima iz svog područja, od kojih neki prije toga desetljećima nisu »bilježili« ime neke hrvatske institucije na objavljenim radovima.


Štoviše, samo se u posljednjih šest mjeseci nakupilo tu odličnih »objava« – radovi u časopisima Crystal Growth & Design, Angewandte Chemie International (impact factor 12), Chemistry – A European Journal, naslovnica časopisa CrystEngComm-a u broju u kojem su izašla čak četiri hrvatska rada s kemijskog odsjeka PMF-a, što je sad zaokružila i friška vijest da je dr. sc. Dalibor Milić neposredno prije odlaska u inozemstvo objavio rad u suradnji s kolegama iz Velike Britanije i Rusije u prestižnom »kemičarskom« časopisu JACS-u (Journal of American Chemical Society, impact factor 9). Dakle, ono što su još donedavno bili tek rijetki uspjesi, danas je već gotovo postalo normalno.


Novi pristup 


Za svoj rad iz 2008. godine, točnije za dio svog doktorata objavljen u Angewandteu, dr. sc. Krunoslav Užarević je, primjerice, sa svojom mentoricom prof. dr. sc. Marinom Cindrić dobio te godine nagradu Ministarstva znanosti za izvrsnost.


Vijest o objavi izašla je čak i u hrvatskim medijima – kako i ne bi kad je jedan rad s hrvatskom adresom u Angewandteu – najutjecajnijem svjetskom časopisu s područja kemije, tada izašao prvi put nakon više od dvadeset godina. Ono što se njemu i suradnicima na radu dr. sc. Ivici Điloviću i prof. Dubravki Matković-Čalogović, te generacijskim prijateljima i kolegama s odsjeka činilo kao svojevrsni »proboj u svijet«, bio je tek početak.


– Radilo se o polju supramolekulske kemije koja se, da pojednostavim, bavi slabim interakcijama između molekula i molekulskim prepoznavanjem, gdje je neka molekula kadra prepoznati drugu molekulu i s njom se spojiti na točno određeni način. To, je primjerice, osnova mnogih životnih procesa, a može imati široku primjenu u novim generacijama lijekova ili pročišćivačima u industriji. Tada se u Hrvatskoj gotovo nitko time nije bavio, a mi smo do toga došli relativno slučajno. Ja sam tada radio potpuno drugačiju, tzv. koordinacijsku kemiju.



Bavio sam se metalnim kompleksima prijelaznih metala, kad sam opazio da je ta molekula s kojom sam neko vrijeme radio »napravila« posebnu interakciju – u cijeloj otopini prepoznala je molekulu jednog gosta i napravila izrazito zanimljivu supramolekulu. Uključio sam u to kolegu Đilovića, pa smo se time počeli detaljnije baviti. Bio je to prvi put da je ta određena molekula raspoznala dva »gosta« koja smo htjeli, iz različitih kompetitivnih smjesa – nitrat i sulfat, i s njima stvorila najveći broj interakcija do tada »prijavljen« u literaturi.


Na temelju toga je nastao rad kasnije objavljen u Angewandteu. Nakon toga nastavili smo razvijati isti receptor na drugačijoj vrsti »gostiju« i počeli kombinirati saznanja iz supramolekulske kemije s našim iskustvom u koordinacijskoj kemiji, te počeli mijenjati pristupe, primjenjivati neke nove metode, objasnio nam je Užarević, koji svoja istraživanja razvija u suradnji s generacijskim kolegama s nekih drugih grupa, a ponajviše s bivšim studentom Nikolom Bregovićem, te s dr. sc. Mirtom Rubčić i dr. sc. Ivanom Halaszom.


– Dalje smo razvijali priču u dva smjera – jedno su bili supermolekulski receptori za neke druge važne goste, a drugi smjer je bio razvoj tih novih spojeva sa željenim svojstvima. Počeli smo koristiti relativno novi i obećavajući pristup – tzv. mehanokemiju – koju je u svijetu uvelike popularizirao odličan hrvatski znanstvenik dr. sc. Tomislav Friščić.


Zelena kemija  


Radi se o sintetskoj metodi koja spada u »zelenu kemiju«, a u kojoj se nastoji smanjiti količine otpadnih produkata. Mi smo pak otkrili da se primjenom mehaničke sile može ukloniti samo jedan, točno ciljani dio molekule i na njegovo mjesto staviti drugu molekulu gosta, pojasnio je Užarević. Na temelju toga nastao je i rad koji je ove godine u britanskom časopisu CrystEngComm, jednom od vodećih u svijetu, dobio i naslovnicu. Užarević, Đilović i suradnici objavili su ove godine rad i u Chemistry European Journalu, jednom od ponajboljih europskih časopisa, a nizozemski izdavač ponudio im je i objavu knjige iz bliskog područja.



Stranim znanstvenicima koji se sve više počinju zanimati za radove mladih kemičara s PMF-a bilo bi jamačno vrlo smiješno da čuju kako njihove mlade hrvatske kolege rješavaju problem nedostatka osnovnih sredstava za rad. Kod reakcija u čvrstom stanju, primjerice, objašnjava nam docentica Rubčić, najčešće se koristi specijalizirani mlin za mljevenje. Kako ga odsjek neko vrijeme nije imao, Užarević bi uzorak mljeo ručno u najobičnijem tarioniku, što traje »beskrajno« duže no sa specijaliziranom opremom. Umjesto evaporatora, specijaliziranih posuda za pare otapala, mladi bi kemičari uzeli čašu, na nju stavili obično pokrovno staklo i tako doskočili problemu. Bilo je tu još improvizacije, poput ručne izrade omčica za snimanje uzoraka pri niskim temperaturama koji su nestabilni. Posebno su se u improvizacijama navodno izvještile njihove kolege s fizikalne kemije koji su sad već u stanju nadomjestiti dio instrumenta koji nedostaje jer je izuzetno skup, poput termostata kojeg domišljati hrvatski majstori izrade od otpadaka s veš mašine, s čime se uštede deseci tisuća kuna.



Docentici  Mirti Rubčić koja se pored navedenih radova primarno bavi sintezom i ispitivanjem svojstava, kako organskih, tako i anorganskih spojeva posebno je pak drag rad koji je sa suradnicima objavila 2009. godine u britanskom časopisu Dalton.


– To je također bio dio mog doktorata. Dobili smo dvije klase spojeva koje do tada nisu bile opažene da mogu nastati u takvim reakcijama. Mi smo ih dobili na vrlo jednostavan način i htjeli smo potom ciljno usmjeriti reakcije. Bio je to prilično veliko, multidisciplinarno istraživanje u koje su se uključili i kolege s fizikalne kemije, prof. dr. sc. Vladislav Tomišić i Gordan Horvat. Rubčić vrlo zanimljivim smatra i istraživanje u kojem je udružila snage s Užarevićem i Đilovićem, kada su također posve neočekivano dobili vrlo rijetku stvar – tri polimorfa jednog kompleksnog spoja, što je 2009. godine rezultiralo radom u američkom Crystal Growth & Design, također jednom od boljih časopisa u svijetu. Cijeli taj »boom« objava, međutim, nije se dogodio preko noći.


Razbijeni kompleks  


– U početku nam je trebalo vremena da shvatimo što zapravo imamo. Bilo je tu jako puno kopanja po literaturi, puno isprobavanja. Postepeno, ideje su počele same frcati i sa svakim istraživanjem imali smo sve više iskustva i točnije procjene. Puno su nam pomogali i hrvatski znanstvenici koji rade na stranim institucijama, poput dr. sc. Dejana Krešimira Bučara i Tomislava Friščića.


Mislim da je zapravo naša najveća pobjeda što smo si razbili kompleks da ne možemo objavljivati u velikim časopisima i da danas istraživanjem u ograničenim hrvatskim resursima svejedno možemo imati takve rezultate koji su dostojni objave u tako cijenjenim časopisima. Naš najveći problem je novac, jer se u Hrvatskoj premalo izdvaja za znanost. Nedostaje nam oprema, ne postoji nekakva vizija ulaganja u opremu, a pristup literaturi na najnižim je granama od osamdesetih godina kad su hrvatski znanstvenici imali pristup drastično većem broju časopisa. 


Mi se sad snalazimo tako da zamolimo kolege iz inozemstva koji tim bazama imaju pristup da nam »skinu« i pošalju neki željeni rad, no umjesto da to napravimo klikom miša, moramo čekati na to nekoliko dana. A svako istraživanje počinje od pretrage po literaturi, objašnjava Rubčić.


Uz sve to, ova mlada ekipa koja ima i primarne nastavne obaveze s obzirom na to da rade u obrazovnoj ustanovi, uspijeva sad već godišnje objaviti četiri do pet radova u prestižnim časopisima, što je razina s velikih uglednih institucija u svijetu.


 – Jako puno nam pomažu prijatelji izvana, kojima često znamo slati nešto na analizu koju ne možemo obaviti ovdje, no ono što netko obavi za sat vremena, mi čekamo od nekoliko dana do nekoliko tjedana. No ono što je pozitivno je da uz činjenicu da je naš godišnji budžet ravan tjednom budžetu nekih stranih institucija, ipak uz podršku mentora uspijevamo pratiti moderne trendove, a najbolje u cijeloj priči je da se u zadnje vrijeme na cijelom odsjeku stvorilo puno te nekakve nesebične, pozitivne atmosfere gdje si sve međusobno pomažemo i nema nezdrave kompeticije, smatra Užarević.


Međusobno pomaganje  


Dobra atmosfera i prijateljska suradnja je upravo ono što i dr. sc. Ivana Halasza, jednog od trenutačno zasigurno najuspješnijih mladih hrvatskih znanstvenika, trenutno ponajviše »veže« za ostanak u Hrvatskoj.


Mladi kemičar koji sa svojih 30 godina iza sebe već ima objavljenih tridesetak radova, od čega polovicu u uglednim svjetskim časopisima, pri čemu je samo od početka ove godine objavio devet radova i to mahom kao prvi autor, mogao bi vrlo lako nastaviti karijeru u nekom od znanstvenih svjetskih »centara moći«. Posljednje dvije godine proveo je u Max Planck institutu za istraživanje čvrstog stanja u Stuttgartu, gdje se usavršavao na, za hrvatske prilike, vrlo specifičnom području – rješavanju kristalnih struktura difrakcijom na prahu.


– Istina, razlika je ogromna. Na Max Plancku nikad nije bilo problem kupiti instrument koji košta 300 tisuća eura. Ako netko izrazi opravdanu potrebu, to je odluka koja se donese u 24 sata. Kako kod nas država štedi na visokom obrazovanju, to je nešto što možemo samo sanjati. Nevjerojatno je, na primjer, da kemijski odsjek PMF-a nema nuklearno magnetsku rezonanciju, što je skup instrument, no on je sad već vani toliko standardan dio opreme, da ne postoji praktički više kemijski odsjek na svijetu koji ga nema, a veliki broj njih ima ih nekoliko – čak i za studentske laboratorije.


 I zato je fascinatno da su Mirta, Krunoslav i ostali dosta samostalno otvorili posve novo područje istraživanja koje se pokazalo vrlo plodonosnim i rezultiralo objavom u prestižnim časopisima, kao i to da se unatrag nekoliko godina na ovom odsjeku odjednom »pojavilo« desetak jako kvalitetnih mladih znanstvenika koji su »friško« doktorirali. Mene osobno strašno veseli s njima surađivati – sve ide vrlo glatko, nitko se neće uvrijediti na kritiku, međusobno se pomažemo. A svi ti rezultati zasigurno dižu rejting cijelom fakultetu, pa i sveučilištu, mišljenja je Halasz koji među mnoštvom svojih radova ima čak i jedan kritički pregled u Crystal Growth & Design kojem je jedini autor, a u kojem daje kritiku načina na koji se koristi jedan vrlo popularan pojam u kemiji.


Pa ipak, koliko god je rad ovih mladih znanstvenika dokaz da se svi problemi u Hrvatskoj mogu nadvladati, onaj najveći teško može biti riješen.


Za nekog mladog i perspektivnog situacija trenutno ovdje nije nimalo dobra. Ministarstvo užasno odugovlači s otvaranjem nekog novog radnog mjesta. Na fakultetima od deset mladih znanstvenika, možda jedan ili dva mogu računati na mjesto. Ostali traže izlaz u institutu »Ruđer Bošković« ili u farmaceutskoj industriji koja u Hrvatskoj također stagnira. Mnogi pak naposljetku odu u inozemstvo. Ako se netko u Hrvatskoj trenutno želi baviti znanošću, situacija mu je vrlo neizvjesna, složili su se i Halasz i Užarević za koje, primjerice, na PMF-u trenutno nema prostora za napredovanje.