Poviješću bremenita datuma 6. kolovoza 1991. pokrenuta prva web stanica

World Wide Web slavi 20. rođendan

Tihomir Ponoš

Nepoznati britanski fizičar Tim Berners-Lee zaposlen u CERN-u na Božić je 1990. godine zajedno s belgijskim kolegom Robertom Cailliauom prvi put uspješno uspostavio komunikaciju između HTTP klijenta i servera, i to putem interneta 



Godine 1991. uglavnom se ratovalo i raspadalo, gdjekad ipak i mirilo i spajalo. Ratovalo se već početkom godine. Koalicija predvođena Amerikancima istjerala je Iračane iz Kuvajta. Ratovalo se na ovim našim prostorima, a vojni angažman JNA u agresiji na Hrvatsku baš će u kolovozu 1991. godine postati do kraja jasan. Jugoslavija se raspadala cijele godine. Raspadao se i Sovjetski Savez i baš u kolovozu 1991. godine grupica očajničkih generala i maršala Crvene armije pokušala je vojnim udarom svrgnuti Mihaila Gorbačova. Udar im nije uspio, ali su Gorbačova zapravo svrgnuli, glavni je postao Boris Jeljcin, a Gorbačov je na koncu godine potpisao disoluciju Sovjetskog Saveza. 


Ponegdje se i mirilo. U Lisabonu su zaraćena strane u dugotrajnom angolskom građanskom ratu potpisale mirovni sporazum. Istina, potpisat će oni još dva sporazuma i ratovati još 11 godina, ali barem su se malo primirili. Nije baš ni da se sve raspadalo, nešto se i spajalo. Zapadna Europa, recimo. Razvijeniji i bogatiji dio našeg kontinenta odlučio se udružiti u Europsku uniju i u jesen te godine u Maastrichtu je sročen ugovor kojim je stvorena EU. 


Osnivanje kratica


Bila je to toliko burna godina da jedva da je itko primijetio što se zbilo u CERN-u 6. kolovoza.





Nepoznati je fizičar Tim Berners-Lee stvorio World Wide Web. Berners-Leeja danas se naziva ocem interneta, što, ako ćemo pravo, baš i nije točno.


Prije nego što virnemo u pretpovijest interneta, valja dobro zapamtiti taj datum – 6. kolovoza – i njegovu povezanost sa znanošću. Tog je dana 1945. godine bačena atomska bomba na Japan, a atomsko je oružje ogledan primjerak onoga što se može učiniti sa znanošću kad se izopači. Tog je dana 1881. godine rođen Alexander Fleming, čovjek koji je otkrio penicilin, a taj je lijek ogledan primjerak onoga što se može učiniti sa znanošću kad se ne izopači.


World Wide Web nastao je pri samom kraju Hladnoga rata, internet je dijete tog rata. Američka reakcija na sovjetsko lansiranje Sputnika 1957. godine bilo je osnivanje Agencije za istraživanje naprednih projekata (Advanced Research Projects Agency). Dakle, u veljači je 1958. godine osnovana ARPA koja će 1972. godine postati DARPA. Ono »D« (Defense – obrana) ukazuje na povezanost te agencije s Pentagonom. ARPA je imala važan zadatak – nadoknaditi tehnološki i znanstveni zaostatak SAD-a za SSSR-om. ARPA je osnivala svoje kratice koje su dalje razvijale svoje projekte koji su opet bili kratice, kao što je i gotovo sve što danas upravlja internetom, svi njegovi protokoli, nisu ništa drugo nego kratice. Osnovan je IPTO (Information Processing Technology Office) koji je imao zadatak ubrzati SAGE (Semi Automatic Ground Environment), iza čega se krije projekt umrežavanje radara u SAD-u. IPTO je imao ozbiljan zadatak – razmotriti mogućnost preživljavanja američkog vojnog komunikacijskoj sustava u kriznim situacijama.  


Blokovi poruka


Pionir stvaranja globalne mreže bio je J. C. R. Licklider. U članku »Man-Computer Symbiosis« početkom 1960. godine predložio je stvaranje takve mreže. Ambiciozno ju je nazvao intergalaktičkom. Godine 1962. imenovan je za direktora IPTO-a i prvi zadatak bilo je povezivanje, danas bi se reklo umrežavanje, glavnih kompjutora Pentagona u Cheyenne Mountainu i kompjutora Strateškog zapovjedništva zrakoplovstva. Otprilike u isto doba Paul Baran iz RAND Korporacije, vladine think-tank agencije specijalizirane za vojna pitanja, izradio studiju kako očuvati zapovjedništvo i kontrolu nad američkim nuklearnim projektilima i zrakoplovima u slučaju atomskog napada. Paul Baran je razradio ideju decentraliziranog sustava po američkim gradovima i vojnim lokacijama, tako da ako jedna lokacija bude napadnuta, vojska i dalje zadržava kontrolu nad nuklearnim potencijalom i može organizirati protunapad. Baran je svoju komunikacijsku mrežu podijelio u nešto što je nazvao »blokovima poruka«. Sličnu ideju imao je i Donald Davies, a on je svoj sistem temeljio na nečemu što je nazvao »prebacivanje paketa« (podataka). 


   Vojna igračka


Američka vojska i dalje je nastavila razvijati ono iz čega će nastati internet. Pokrenut je ARPANET ili ARPA mreža. ARPANET je bila prva operativna mreža za prebacivanje paketa podataka. Na kraju su bila četiri umrežena mjesta: Sveučilište Kalifornija u Santa Barbari, UCLA, Stanford i Sveučilišta Utah. Na početku nije bilo sve tako sjajno. Povezani su, 29. listopada 1969. godine, oko 22 sata i 30 minuta, UCLA i Stanford. Ekipe su bile za terminalima i na telefonima. Kako je kasnije pričao jedan od svjedoka događaja Leonard Kleinrock, otipkali su slovo »L« i pitali one s druge strane žice da li vide to »L«. Vidjeli su ga. Zatim su otipkali »O« i pitali one s druge strane da li vide to »O«. Vidjeli su i njega. Onda su otipkali »G« i sistem se srušio. Ipak, ARPANET je postao jezgra oko koje se razvilo ono što danas nazivamo internetom. No, taj ARPANET Amerikanci nisu bili baš voljni dijeliti s ostalima. Ipak je to bila vojna igračka. Za ostale, posebno poslovni svijet, u to doba je postojao X25 koji je razvijala Međunarodna telekomunikacijska unija. 


No, dečki iz ARPANET-a i dalje su stvarali budućnost, i dalje su stvarali našu svakodnevicu. Prije četiri desetljeća Ray Tomlinson stvorio je današnju elektroničku poštu ili e-mail. Elektroničke poruke razmjenjivale su se i prije Tomlinsona, ali on se dosjetio stvoriti protokol koji koristi @, čime je razdvojio korisnika koji poruku šalje ili prima od samog kompjutora s kojeg se poruka šalje ili se prima.   


Očevi interneta


Internet se živahno razvijao, a World Wide Web još nije bio ni na vidiku, smišljen je TCP/IP protokol koji je omogućio različitim računalnim mrežama povezivanje i komunikaciju, i to su razvili dečki iz ARPANET-a. Iza te nestručnjaku nerazumljive kratice TCP/IP (internet je pun nerazumljivih kratica) krije se temeljni internetski protokol. Ljudi koji su stvorili tu kraticu – Vint Cerf i Bob Kahn – danas imaju tu čast da ih se naziva ocima interneta. Oni su prvi i koji su koristili pojam »internet« u dokumentu o TCP-u iz prosinca 1974. Već u drugom dijelu kratice koju su razvili – IP – ono »I« je internet. 


No, ARPANET je za svog osnivača, ARPA-u, postao pomalo problematičan. ARPA je stvorena da smanjuje tehnološki jaz prema Sovjetskom Savezu. Ona ga je smanjila, ARPANET je u tome bio važan, ali ARPA nije stvorena zato da upravlja s nečim što bi moglo prerasti u komunikacijsku kompaniju. ARPANET je ostao pod okriljem Pentagona, ali je premješten u tadašnju Komunikacijsku agenciju što je fini naziv za tajnu službu. Vojni dio ARPANET-a razmrvljen je 1983. godine u niz netova s različitim stupnjevima tajnosti podataka, a drugi dio nastavio je funkcionirati kao mreža za znanstvenike. U toj, 1983. godini, ponovo valja zastati. Izmišljen je DNS (Domain Name System), a to je nešto što i nestručnjak nekako može shvatiti. Zahvaljujući tom DNS-u, ne moramo pamtiti gomilu brojeva kako bismo učitali neku stranicu, nego pamtimo mnogo jednostavnije adrese poput wikipedia.org ili google.com. 


Američka administracija i dalje je imala predvodničku ulogu u stvaranju interneta. Komunikacija, razmjena podataka, brzina razmjene i pouzdanost bivali su sve važniji. Tri su važna ogranka američke administracije poradila na vlastitim sljednicima ARPANET-a i do sredine osamdesetih godina ih i stvorile. To je učinila NASA, te Nacionalna fondacija za znanost i Ministarstvo energetike (u čijoj je ingerenciji, što nije nevažno, nuklearna energija i njen razvoj). NASA je razvila NSN (NASA Science Network), znanstvenici CSNET, a energetičari ESNET. NASA je do kraja osamdesetih godina uspjela stvoriti NSI iliti NASA Science Internet, što nije bilo ništa drugo nego prva potpuno integrirana mreža koju je koristilo 20.000 znanstvenika i inženjera američke svemirske agencije.   


Prijenos podataka


I dok su se Amerikanci umrežavali sve više i na sve većim brzinama prijenosa podataka, posla se prihvatio i CERN. Pune četiri godine, od 1984. do 1988. on je ugrađivao taj teško zamjenjivi TCP/IP u svoj sistem povezujući svoje kompjutorske ssiteme, radne stanice, PC-e i sisteme koji nadgledaju njegove moćne ubrzivače čestica. No, njegov je intranet, baš zato što je temeljen na TCP/IP protokolima, još nedovoljno prihvaćenima u Europi, ostao do kraja osamdesetih prilično neprihvaćen u Europi. 


Do kraja osamdesetih godina u svijetu je razvijen niz mreža, internet se proširio po svim kontinentima, naveliko ga je koristila znanstvena zajednica, a već ga je itekako ozbiljno počela koristiti i poslovna zajednica. Nepoznatom britanskom fizičaru Tim Berners Leeju zaposlenom u CERN-u palo je na pamet da na internetu koristi hipertekst, odnosno da hipertekst poveže s već postojećim, raširenim i prihvaćenim TCP/IP protokolima i razvijenim DNS-om. Bila je to ideja iza koje se skrivao World Wide Web. Sljedeće godine, 25. prosinca 1990. godine (očito je Božić te godine nekim ljudima bio radni dan) Berners Lee je zajedno s belgijskim kolegom Robertom Cailliauom prvi put uspješno spojio, a to znači uspostavio komunikaciju između HTTP (Hypertext Transfer Protocol) klijenta i servera i to putem interneta. Ostalo je povijest, zvana www, a u toj povijesti neizostavan datum je 6. kolovoza 1991. godine, kad je pokrenuta prva web stranica.