Omiljena namirnica

Raj za čokoladoljupce: Provjerili smo što vas sve očekuje u Muzeju čokolade o kojem svi pričaju

Siniša Pavić

Foto Leon Božić

Foto Leon Božić

Nakon što dođete u muzej, dobijete ulaznicu u kojoj su degustacijski uzorci. Kako putujemo kroz povijest čokolade, tako putujemo kroz povijest kakaovca. U prvoj prostoriji ćemo konzumirati zrno kakaovca, potom čokoladni liker, tamnu čokoladu, mliječnu, bijelu i ruby čokoladu, kazuje Ružica Božić Cerovac koja je muzej pokrenula sa suprugom Domagojem Cerovcem



ZAGREB – Zagreb od danas ima Muzej čokolade, prvi ovakve vrste u nas, otvoren za sve čokoladoljupce i one koji će to, nema sumnje, kad-tad postati! Jučer smo dobili priliku da ga posjetimo. Zapravo, stali smo u red zajedno s brojnim novinarskim ekipama koje nisu odoljele slatkom zovu. I vrijedi odmah reći: Muzej čokolade, smješten u samom centru Zagreba, lijep je koliko mu je priča pametno ispričana, a to je poprilično i lijepo i pametno.


Da muzeja bude, »krivi« su Ružica Božić Cerovac i Domagoj Cerovac.


– Evo ga! Ovo je vaša ulaznica, Ružica Cerovac dok nam u ruku daje lijepo dizajniranu kutijicu u kojoj su zrnca kojekakva.




Ulaznica!?


– Ulaznica. Nakon što dođete u Muzej čokolade, dobijete ulaznicu u kojoj su degustacijski uzorci i kako putujemo kroz povijest čokolade, tako putujemo kroz povijest kakaovca. U prvoj prostoriji ćemo konzumirati zrno kakaovca, pa potom čokoladni liker, tamnu čokoladu, mliječnu, bijelu i ruby čokoladu. To su zapravo faze kroz koje je kakaovac prošao do danas. Ta povijest i dalje traje, pa možda jednom dodamo još koju kockicu, kazuje Božić Cerovac.


Monetarni sustav


Već to da mogućnost da bi s vremenom ulaznica mogla biti duža, veća, izmami osmijeh na lice. No, prave stvari počinju ulaskom u prvu tematsku prostoriju.


Foto Leon Božić


Foto Leon Božić



– Kao što možete vidjeti, u ovom muzeju imamo malo više interakcije od standarnih muzeja. Osim izložaka koji se tiču povijesti kakaovca u Mezoamerici, a pričamo o više tisuća godina prije Krista, imamo i prekrasnu scenografiju koja pobuđuje sva naša osjetila, dodaje Božić Cerovac.


To recimo znači i to da se, kad navrate obitelji s djecom, roditelji mogu baviti poviješću i čitanjem legendi, a djeca se mogu igrati, recimo tako da se skrivaju u šumi kakaovca, ili da vide kako se to melje kakaovac, odnosno kako se mljeo prije više tisuća godina. Indijanci su, ako znali niste, oko kakaovca razvili i svoj monetarni sustav.


– Tako je najam radnika jedan radni dan koštao 100 zrna kakaovca, purica 300 zrna, a jedno jaje – jedno zrno, priča Božić Cerovac.


Mislite li da su i danas odnosi slični, da bi purica bila najskuplja!? – pitamo.


Smije se Božić Cerovac pa veli:


– Mislim da se tada vjerojatno od jedne purice moglo najesti cijelo selo. Danas malo više mesa jedemo.


Foto Leon Božić


Foto Leon Božić



Čuju se tu i zvukovi iz šume kakaovca. Ideja da se pobude sva osjetila – funkcionira.


– Osim što učimo, igramo se, slušamo i jedemo ono zrno iz ulaznice – »uči« nas Božić Cerovac.


Priča se tu u prvoj prostoriji o činjenicama iz tog vremena, recimo tko i kada i na koji način konzumira kakaovac. Dobra je vijest da je Muzej spreman i za nova, netom otkrivena znanstvena saznanja.


– Dok smo radili na Muzeju, došlo je do nekih novih saznanja, pa smo dodali »novosti iz prošlosti«. Ovdje smo tako pričali o 3.500 godina kakaovca, a ispostavilo se da je otkriven kao jestiv plod i nešto malo ranije, priča Božić Cerovac.


Cortez i Montezuma II.


Foto Leon Božić


Foto Leon Božić



Kad se izađe iz prašume, ulazi se u potpalublje broda. Tu se priča priča o tome kako je Hernan Cortez došao u središnju Ameriku, tamo upoznao Monetzumu II., velikog vladara koji je pogriješio utoliko što je mislio da je Cortez izaslanik njihovog boga, a ispostavilo se da je »samo« izaslanik španjolskog kralja.


– Pa ga je Cortez pokorio i oteo mu sva njegova zrna kakaovca. O tome koliko je Montezuma bio opasan svjedoče neki zapisi koji kažu da ga nitko od njegovih podanika i suradnika nije smio pogledati u oči. Toliko je bio važan i velik. Njegovi su se hangari u milijunima zrna brojali. Interesantno je to da kakaovac niste mogli kupiti. Mogli ste ga oteti, ukrasti, zaraditi radom, a Montezuma je posjedovao najveće silos na svijetu. Dnevno je po dvadesetak ćupova pio, govori Božić Cerovac uz napomenu čokolada na indijanskom jeziku znači – gorka voda.


Cortez je u to doba bio u nekoj zavadi sa španjolskom krunom, taman takvoj da je znao da im mora nešto vrijedno donijeti s puta. Shvatio je da je to kakaovac i vozi ga u Europu. Zato u dvorani sa stropa vise vreće, onako kako su visjele u potpalublju brodova na putu za Europu da ih miševi ne bi napali. Tu je i replika Montezumine krune, baš kao i replika Cortezove kacige. Montezuma je, čini nam se, očito sebično koristio čokoladu, tada vrijedniju od zlata, samo za svoj gušt.


Španjolski dvor


Postav dalje vodi na dvor i to španjolski, na kojem se kakaovac zadržao sto godina bez da je s dvora izašao. Nije dvorjanima baš pasala gorčina Monetzumina napitka, pa su mu, ne bi li ga učinili svom nepcu ugodnijim, počeli dodavati anis, cimet, čili papar…


– Dvorske dame počinju konzumirati čokoladu, miješaju je s vodom, mlijekom, mirodijama i počinju naručivati prvo posuđe. Zato je ovdje toliko porculana jer je porculan u to vrijeme značio bogatstvo, kazuje Božić Cerovac.


Doba je to od viših a užih šalica, a doba je to i kada se javljaju tanjurići koji su malo dublji, a sve da šalica ne bi pala kada se naokolo nosi. Toliko eksponata tjera na pitanje: »Gdje ste sve ovo nabavili!?«


– Pa po cijelom svijetu, smije se Božić Cerovac.


Na muzeju su, kaže, radili godinu dana. Strast prema čokoladi i svemu uz nju vezanom traje znatno duže. Naravno, kad se počelo kupovati predmete vezane uz čokoladu, Muzej im nije bio na pameti.


– Kupiš jednu stvar, pa drugu, imaš kutiju jednu punu, pa dvije i pomalo počneš razmišljati i o tome. Mi zapravo nismo nikada mislili da ćemo doći do muzeja, već smo posjećivali druge muzeje čokolade. Kad smo bili u jednom od njih, naša kći je rekla: »Meni je ovo baš bilo bezveze«. Bilo joj je dosadno. Dugo smo putovali jer smo autom išli, četvero nas je bilo, sad nas je petero, pa smo putem pričali što bi tko htio u muzeju, priča Božić Cerovac.


I tako je nekako počelo. Reklo bi se, klinci su na neki način sukreatori Muzeja.


– Na neki način jesu. Oni su nam rekli sve što bi njima Muzej trebao biti i mi smo to pokušali prenijeti u stvarnost, uz to što smo htjeli zadržati taj edukativni element da i dalje učimo o čokoladi i da podižemo tu kulturu jedenja čokolade, ističe Božić Cerovac.


The Next Big Thing


Jer, čokolada je ovaj čas, barem tako u svijetu govore, »the next big thing«.


– Bilo je to vino, pa su svi bili somelijeri, pa smo prošli kroz fazu piva kad su svi znali sve craft pivare, lani je došao gin i svi su postali stručnjaci za gin, a mi mislimo da je sljedeća čokolada, barem bismo voljeli da je to tako. Želimo ljude educirati u tom smjeru, pojašnjava Božić Cerovac.



U taj čas evo i Domagoja Cerovca, taman da nam kaže kako su se samo ovoliko zaljubili u čokoladu.


– Nije problem zaljubiti se u čokoladu, problem je kad »zaglibite« u to svakim korakom sve dublje i dublje, smije se on.


Prvo su, ponavlja, bili muzeji čokolade po svijetu, pa educiranje o čokoladi, pa onda vidi čovjek da to nije samo čokolada koja je po supermarketima, pa krene istraživanje povijesti…


– Pa vidite kako se proizvodi, pa uđete u proces i krenete konzumirati čokolade naših i svjetskih fantastičnih čokolatjera i onda se tu razvije jedna sasvim nova dimenzija kompleksnosti, priznaje Cerovac.


I da, ne treba se lagati, kvalitetna čokolada nije jeftina. Veli bračni par Cerovac da na ovogodišnjem Sajmu čokolade u Parizu nije bilo čokolade koja je koštala manje od pet eura, pri čemu pričamo o 40 grama čokolade


 Mi ovdje prezentiramo naše čokolatjere. Imamo trgovinu koja će raditi uz sami Muzeje gdje želimo za njih biti platforma gdje imaju mogućnost prezentirati svoje proizvode. Trenutno ti proizvodi nisu adekvatno smješteni po trgovinama jer u suvenirnicama jednostavno nije njihovo mjesto. I to nisu jeftine čokolade, ali to su kvalitetne čokolade! Vrhunski sastojci jednostavno koštaju, kazuju supružnici Cerovac.


Među brojnim čokoladama u trgovini tako su primjerice i čokolade Nadalina, baš kao i one Stiva Kahline, našeg najnagrađivanijeg čokolatjera.


– Imamo veliku sreći da nam je Stiv postao prijatelj i da je sastavni dio ovog projekta. On je radio i edukaciju naših zaposlenika, naučio ih je kako obrađivati čokoladu, kako je prezentirati, kako čovjeka naučiti da prepozna dobru čokoladu. Stiv i njegova supruga Sanja Vladović će za nas raditi i degustacijske radionice tako da ćemo ovdje učiti posjetitelja primjerice da čokolada ovisno o porijeklu kakaovca daje sasvim drugačije rezultate, baš kao i ovisno o načinu prerade, lokalitetu i slično, kaže Božić Cerovac.


Industrijska revolucija


Idemo brzo dalje, u prostoriju za edukaciju. Tu je i tzv. mirisarnik. Nosom se prepozna ili ne prepozna recimo kava, vanilija, jagoda. Tu je i taktilni ormar da čovjek pruži ruku i napipapa po dodiru, možda i detektira, recimo, zrno kakaovca. Izložene su i molinille, alat koji se rotirao između dlanova za izradu pjene i koji je tisućama godina bio praktički jedini koji se u preradi koristio. Djeca će voljeti ovaj prostor i zbog mogućnosti da kušaju crnu, bijelu i mliječnu čokoladu. A tu je i mapa, karta svijeta na kojoj se lijepo vidi da države koje troše najviše čokolade na svijetu po glavi stanovnika, kao Švicarska s 8,8 kilograma, ne proizvode kakao, dok je u Obali Bjelokosti koja drži 39 posto svjetske proizvodnje, potrošnja svega deset dekagrama po glavi stanovnika godišnje. Mi smo, što se Europe tiče, tu negdje po sredini, u regiji i vodstvu sa 4,2 kilograma po glavi stanovnika. I da, karta sugerira da je potrošnja čokolade itekako u vezi sa standardom pojedine države. Ali Hrvati, kaže Božić Cerovac, vole čokoladu.


Put nas dalje vodi do izložaka koji govore o industrijskoj revoluciji, 19. stoljeću, dobu kada se čokolada prvi put pojavljuje u obliku u kojem je danas poznajemo, kao pločica. S dvora, reklo bi se, čokolada seli među narod koji je sve više konzumira. Pri tom, dakako, Muzej priča i o industriji i proizvodnji u nas.


Željka Zrnić


Da je samo tog starog albuma »Životinjskog carstva«, bilo bi slatke nostalgije. Volio bi i Willy Wonka te nostalgične omote našeg djetinjstva, baš kao i bicikl na koji se dade sjesti, pa dok se okreću pedale, ona lopatica na njega spojena miješa šarene čokoladne bombone. Bicikl je, kao i većina dizajnerskih rješenja, zasluga Željke Zrnić.


– Željka je sastavni dio tima. Domagoj i ja smo pokrenuli ideju, no u trenutku kada nam se Željka pridružila, ovaj je Muzej dobio novu dimenziju, ističu Domagoj i Ružica.


U taj čas na vrata je zakucala ekipa još jedne televizije. Ma, nismo se tek tako dali. Valjalo je makar proletjeti kroz prostoriju koja govori o čokoladi kroz tematiku poklona. Jer, kako kaže Domagoj Cerovac, od samog početka čokolada je dar bogova. Poklanja se ona i danas, i pokloniti se može baš svakom i u svakoj prigodi, pa čak i kad vam je mito i korupcija na pameti! E da, na sve se mislilo u ovom Muzeju za koji je uza sve možda i najprimjernije kazati da je – sladak.


– Ovakav muzej ne postoji u svijetu. Ni u jednom drugom gradu nećete naći ovakav. Svi tekstovi su naši originalni, sva scenografija je originalna, iz desetak izvora sakupili smo informacije, govori nam za rastanaka Domagoj Cerovac.


I u pravu je. Uostalom, u knjizi dojmova posjetitelji kojima je pošlo za rukom ući u Muzej prije službenog otvaranja, imaju samo riječi hvale, ponajprije za ideju. Što se pak vašeg izaslanika tiče, nakon svega ostaje njemu problematično samo jedno: nada da će Muzej čokolade pokazati kako je mit da čokolada deblja, bila je samo nada. Čokolada ipak deblja, dakako ako se pretjera i ako se ne vrijeme ne nauči kako je, koju i kakvu konzumirati.