San mi je da Rijeka dobije svoj muzej i da sve što sam godinama sakupljao završi u tom muzeju. Već sam vodio neke razgovore s dopredsjednikom kluba Dean Šćulcem i predsjednikom Damirom Miškovićem. Rekli su mi da će na novom stadionu sigurno biti mjesta za muzej – kaže Hunjadi
RIJEKA Daniel Hunjadi. Za neke jednostavno »Dado Armada«, a za mnoge u Hrvatskoj, pa i susjednim zemljama, čovjek koji u svojem domu na Marčeljima (gdje je Dado doselio s Kozale) ima sasvim sigurno najbogatiju kolekciju dresova, znački, plakata, ulaznica… ili najkraće rečeno sve što je povezano uz HNK »Rijeku« i Armadu. Uostalom, sve govore ove brojke: 1300 ulaznica i 105 dresova HNK »Rijeke«. Gotovo sve ulaznice (nedostaje ih točno 17) za utakmice hrvatske reprezentacije. Jedna soba od 15-ak kvadrata u njegovu stanu na Marčeljima pretvorena je uz svekoliko razumijevanje supruge Lorne i kćerkice Arije u mali muzej HNK »Rijeke«. Mali samo zato jer mu ponestaje prostora!
Brkićev dres
– Bolje da ni ne govorim koliko sam platio neke stvari jer mislim da bi me supruga Lorna ubila, ha, ha… – govori Dado, koji se vratio na početak svoje kolekcionarske priče koja je razvila iz čiste ljubavi prema klubu i prerasla u opsesiju. – Počelo je sa sakupljanjem članaka o Armadi. Istodobno nikada nisam bacao ulaznice s utakmica na kojima sam bio tako da ih se s vremenom sakupio lijepi broj. Prvi dres sam uhvatio 1995. godine od Senada Brkića. Dobro se sjećam, bila je to utakmica »Rijeka« – »Mladost 127.« i padala je velika kiša. S godinama odlaženja na utakmicu se nakupilo dosta toga, a ja sam kao član Armade došao u fazu kada sam na neki način morao odabrati put kojim ću krenuti.
Posebno mjesto u Danijelovoj kolekciji imaju i kopačke u kojima je Leon Benko prošle sezone postao prvi topnik lige. Kaže Dado da ga uz nabavku tih posebno dragocjenih kopački veže i jedna zanimljiva priča.
– Benko je bio najbolji strijelac lige i zamolio sam ga za kopačke – kaže Daniel. – Nismo se stigli osobno vidjeti pa mi ih je ostavio u klubu. Sezona je završila i on je otišao u Varaždin, a ja sam pokupio kutiju s kopačkama i sjeo u auto ne gledajući što je unutra. Stao sam na semaforu, pogledao unutra i vidio nove kopačke s etiketom Nike. Nazvao sam Leona i rekao mu da smo se krivo razumijeli. Ne trebaju meni kopačke za igrati nogomet, već kopačke u kojima je postao prvi strijelac lige. Rekao sam mu: »I samo da znaš, pratim to i znam da nosiš kopačke Adidas, a ne Nike!« Leon se ispričao i rekao da smo se krivo razumjeli. Našli smo se i dobio sam potpisane kopačke.
Značka iz 1947.
Najstariji eksponati s kojima raspolaže su značka »Kvarnera« iz 1947. i plakat za utakmicu »Kvarner« – »Željezničar« iz iste godine. A najdraži?
– Teško je nešto izdvojiti. Recimo posebnu pažnju zaslužuju dva dresa iz 1975. godine, domaći i gostujući, koji su vrlo rijetki i meni samim time meni posebno dragi. Imam prvih 16 brojeva prvoga klupskoga časopisa u periodu od 1962. do 1966. godine. Kada sam profesoru Lazzarichu (autoru knjige Kantrida bijelih snova, op. a.) rekao da to imam, rekao mi je da je to nemoguće i da se to više ne može naći. Posebno mi je draga značka sa slovom »K« (Kvarnerova, op. a.). Tu značku sam tražio godinama. Dio toga sam dobio i od supruge pokojnog Milana Blaževića, koji je imao svoju arhivu koju je godinama punio materijalima koje donosio putujući svijetom s »Rijekom«.
Nema prodaje
– Teško je to izraziti na taj način. Prije svega moram reći da su mi 90 posto stvari darivali ljudi iz Rijeke i okolice. A sve što ide preko e-baya ili iz drugih krajeva Hrvatske i Europe se plaća. Neke stvari stoje 10 kuna, a neke i do par tisuća kuna. Uložio sam jako puno novaca, ali moram se zahvaliti svima onima koji su mi darivali puno toga. Od pripadnika Armade koji mi donose ulaznice, preko uposlenika iz HNK »Rijeke« (Milica, Zdenka, Sandra, Alen…) koji mu sačuvaju sve što bi me moglo zanimati, pa do bivših i sadašnjih igrača. Mnogi već znaju za mene pa mi po inerciji donose stvari.
Recimo igrači mi bez problema ostave dres kada ih zamolim. Zadnji primjer je vratar Vargić. Nazvao sam ga i pitao ga da mi ostavi dres iz Seville ukoliko ga nije nikome obećao. Rekao je da nema problema. Pitao je Mancea za mene, a Ivan mu je rekao: Ako želiš nekom darivati dres, onda ga daj Dadotu! Ne poznajem osobno sve igrače, ali kada se predstavim onda većina zna o čemu se radi.
Hunjadi spada u red onih navijača »Rijeke« koji su naviku dolazaka na Kantridu stekli zahvaljujući Armadi koja je krajem 80-tih godina počela privlačiti u svoje redove brojne mlade ljude u gradu.
– Odrastao sam na Kozali i stariji dečki u društvu su bili ludi za »Rijekom«. Godinama sam ih gledao kako idu na utakmice, a ja nisam mogao jer sam bio premali. Kada sam bio mlađi, nama su povjeravali na čuvanje baklje. S vremeno sam se »navukao« na »Rijeku« i dobro pamtim prvu utakmicu jer se poklopila s mojim rođendanom. Moja prva utakmica je susret »Rijeke« i »Dinama« 19. kolovoza 1990. godine. Dakle, na Kantridu idem 24 sezone bez prestanka sa svojim društvom iz Armade. Što s »Rijekom« što s hrvatskom reprezentacijom prošli smo gotovo cijelu Europu. Svaki klub ima svoju parolu, a mislim da je za nas navijače »Rijeka« stvarno način života – kaže Dado.
Teško je nakon svega toga staviti sve to na papir i reći to vrijedi toliko. Osim toga nikada to ne bih mogao prodati jer sve to ne smatram svojim vlasništvom upravo zbog toga što su mi puno toga ljudi darovali. Ja sam samo prvi koji se sjetio sve to skupiti na jednom mjestu.
Dado ima jednu veliku želju.
– San mi je da »Rijeka« dobije svoj muzej i da sve što sam ja to godinama sakupljao završi u tom muzeju. Već sam vodio neke neformalne razgovore s dopredsjednikom kluba Dean Šćulcem i predsjednikom Damirom Miškovićem. Pričali smo o tome i rekli su mi da će na novom stadionu sigurno biti mjesta za muzej. Moj san je da to bude muzej poput »Barceloninog« koji je sigurno najljepši na svijetu. Dakle, da to bude jedan đir po stadionu i kroz povijest HNK »Rijeke« – rekao je Dado.
