Sociologinja i profesorica književnosti iz Montreala Cassandra S. Cohen / Foto Marko GRACIN
Sviđa mi se taj, nekako drugačiji duh ovoga grada i njegovih stanovnika. Zanimljivi su i slojevi povijesti grada, sve te političke i društvene promjene u relativno kratkom razdoblju, i to s obje strane koje proučavam, i sociološke i političko-ekonomske, tako da imam priliku i uživati i raditi odjednom
Da Hrvati već desetljećima masovno odlaze živjeti i raditi u Kanadu, i nije neka vijest. No, da rođena Kanađanka želi doći živjeti i raditi u Hrvatsku, i to u Rijeku, prilično je rijetka pojava. Upravo to namjerava Cassandra S. Cohen, sociologinja i profesorica književnosti iz Montreala.
– Moj otac je jednom rekao – ako se dogodi da se utopiš u nekoj rijeci, tijelo ćemo tražiti uzvodno od mjesta gdje si nestala. Malo crnog humora, ali da, uvijek sam išla svojim putem, često u suprotnom smjeru od mnogih. U Rijeku sam došla tražeći priče za svoja sociološka istraživanja i književni rad, ali na kraju je ispalo da sam svoju vlastitu priču ovdje odlučila pisati ispočetka – kaže Cassandra.
U Rijeku je prvi put došla sasvim slučajno, početkom prošle godine, kao turist.
Između ostalih radnih mjesta i poslodavaca u radnoj biografiji, Cassandra je radila i za Queen. Da, onaj Queen, legendarni bend koji je na čelu s Freddijem Mercuryjem žario i palio svjetskom glazbenom scenom.
– To mi je bio jedan od prvih poslova u životu. Radila sam u službi za odnose s fanovima. Svakom fanu odgovaralo se na pisma, jer još nije bilo sveprisutnog interneta, a s odgovorom se redovito slalo i ponude za članstvo u fan klubu, te razne proizvode benda, od čega je bend više nego dobro zarađivao. Od članova benda imala sam priliku upoznati se i u nekoliko navrata družiti s Freddijem Mercuryjem i Brianom Mayom. Suprotno od njegovih scenskih nastupa, Freddie je ostavio na mene dojam vrlo sramežljive osobe, dok je May bio puno otvoreniji i društveniji, kaže Cohen.
– U stvari došla sam u Opatiju, s majkom, ali smo zapravo vidjele jako malo od Opatije i Rijeke, jer nam je Opatija bila samo baza iz koje smo putovale po cijeloj Hrvatskoj. Kad smo se vratile u Kanadu, majka je poželjela opet doći, ali ovaj put se više koncentrirati na Opatiju. Tako sam krenula preko interneta istraživati Opatiju i okolicu, i počela otkrivati Rijeku. Zaintrigiralo me sve što sam vidjela i pročitala, pa sam odlučila doći opet, ali ne u Opatiju, nego u Rijeku. I zaljubila se na prvi pogled i u grad i u njegove stanovnike, kaže Kanađanka, koja se osim sociološkim istraživanjima, bavi i pisanjem poezije i proze.
Drugačiji duh
Osvojili su je, ističe, prvenstveno ljudi, ali i kombinacija vrlo zamršene povijesti grada, arhitektura, uz onaj riječima teže objašnjiv dio.
– Sviđa mi se taj, nekako drugačiji duh ovoga grada i njegovih stanovnika. Zanimljivi su i slojevi povijesti grada, sve te političke i društvene promjene u relativno kratkom razdoblju, i to s obje strane koje proučavam, i sociološke i političko-ekonomske, tako da imam priliku i uživati i raditi odjednom. Kod Rijeke mi se sviđa i to što se u gradu ima što vidjeti, ali nije doslovce pregažen turistima u ljetnim mjesecima, kao drugi gradovi na hrvatskoj obali. Uglavnom, kada sam stigla, mislila sam da ću opet više putovati okolo, ali planovi su se promijenili. Krenula sam upoznavati grad i vrlo brzo upoznala puno divnih ljudi, preko kojih sam upoznala još cijelo mnoštvo drugih zanimljivih osoba kroz koje još bolje upoznajem grad i njegovu povijest, ali i polako skupljam materijale za znanstvena istraživanja, kao i za roman čija će radnja dijelom biti smještena u Rijeku, ističe.
Osim u Rijeku, otkriva nam Cassandra, odnedavno je zaljubljena i u jednog Riječanina – poznatog glumca talijanske drame Lucia Slamu, s kojim je u vezi.
– Upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja, i eto, dogodilo se, ha-ha – kaže.
Osim znanstvenog rada i pisanja, u Rijeci planira pokrenuti i vlastitu tvrtku, s prilično zanimljivim idejama.
– Želim se baviti business coachingom, kulturnim događajima, učenjem jezika, uređivanjem, ali na način da sve to povežem s turizmom, točnije s Kanadom i Kanađanima. Želim ih dovoditi ovamo, jer Hrvatska je općenito sve zanimljivija Kanađanima, ali ne kroz klasični turizam, nego s raznim sadržajima, poput primjerice učenja jezika, kaže Cassandra.
Neoliberalni kapitalizam
Tijekom života, osim u Kanadi, živjela je i u Sjedinjenim Državama i Izraelu, odakle je njen bivši suprug, u različitim »branšama«.
– Dvanaest godina radila sam u obiteljskoj tvrtki. Moji roditelji su vrlo uspješni poslovni ljudi, s razgranatim biznisom veletrgovine hranom. Dugi niz godina bavim se i znanstvenim istraživanjem u sociologiji, što namjeravam raditi i dalje. Posebno područje interesa mi je neoliberalni kapitalizam sa svim društvenim posljedicama, pa mi je vrlo zanimljivo proučavati njegove učinke ovdje, u Hrvatskoj, gdje se pojavio relativno nedavno, ali je i vrlo duboko »zagrizao« – kaže Cohen.
U Rijeci je već pokrenula svoj prvi projekt, rad na knjizi koju kani objaviti u suradnji s Muzejem djetinjstva, i to na hrvatskom i engleskom jeziku.
– Tema je, naravno, djetinjstvo, i to u različitim epohama ovoga kraja. U knjizi ćemo, među ostalim, objaviti osobne priče o djetinjstvu, uspomenama, igrama i igračkama, pa ovim putem pozivam sve koji to žele, da s nama podijele neku priču, uspomenu, sjećanje o omiljenim igrama ili igračkama iz svog djetinjstva. Posebno sve koji su donirali svoje igračke Muzeju djetinjstva, da pošalju svoje priče i uspomene o tim igračkama – poziva Cohen.
Tko o čemu, Kanađani i Riječani o vremenskim (ne)prilikama. Jedni se žale na hladnoću i snijeg, drugi na kišu.
– Za mene je ovo sigurno veliko poboljšanje, haha. Ponekad mi dođe da se požalim, ali onda se čujem s bratom i njegovom suprugom, pa kad mi kažu da je minus 32 stupnja, sa snijegom do prozora, zahvalna sam na riječkih plus šest. Ali ljudi su takvi. Putovala sam po svijetu i sa sigurnošću mogu reći da je svim ljudima zajedničko – gunđanje na račun vremena. Pa čak i u zemljama sa savršenom klimom – kaže Cohen.
Inače su joj riječki muzeji posebno zanimljivi, te ih ubraja u omiljena mjesta u gradu. Kaže kako joj se jako sviđa i Trsat, luka i nekadašnji industrijski dijelovi grada.
– U muzeju sam i počela upoznavati ljude. Točnije u Peek&Pokeu, gdje sam na početku svog boravka u Rijeci upoznala vrlo simpatičnog voditelja, Svetozara Nilovića, kojeg svi znaju pod nadimkom Tozo. S njim sam prvi put došla u svoj danas omiljeni kutak, caffe Bard, s čijom vlasnicom i njenom obitelji sam se ubrzo sprijateljila, jednako kao i s brojnim drugim gostima, pa mi je danas to doslovce dnevni boravak u kojem nerijetko i radim, pišem, ali prvenstveno uživam u razgovorima i druženju s raznim zanimljivim i dragim ljudima – kaže Cohen.
Turistička viza
Brojne planove vezane uz Rijeku uskoro će, međutim, morati privremeno prekinuti, i to zbog – turističke vize.
– U Rijeci sam nakon prvog dolaska ostala tri mjeseca, nakon čega sam morala tri mjeseca natrag u Kanadu, jer za sad imam samo turističku vizu, s kojom smijem ostati Hrvatskoj najviše 90 dana, a potom moram najmanje devedeset dana boraviti izvan Hrvatske, da bih se mogla opet vratiti. Naravno da sam, čim je tih devedeset dana isteklo, odmah došla natrag u Rijeku, ali sada mi opet istječe viza pa moram van iz Hrvatske. No, ovoga puta ću u Kanadu samo na kratko, nakon čega dva mjeseca namjeravam provesti u Trstu, gdje će me moći posjećivati moji prijatelji i gdje ću barem biti blizu Rijeke, ako već nisam u gradu. Vjerujem da ću prilikom idućeg dolaska uspjeti kupiti stan i pokrenuti tvrtku, te dobiti vizu s kojom ću moći ostati u Rijeci i Hrvatskoj – kaže Kanađanka koja želi postati Riječanka.
