Ronjenje

VELIKO PLAVETNILO Zagrebački ronilac na dah Goran Čolak i dalje ruši sve rekorde

Goran Čolak je prvi u povijesti ronjenja na dah osvojio četiri odličja na europskome prvenstvu / arhiva NL

Goran Čolak je prvi u povijesti ronjenja na dah osvojio četiri odličja na europskome prvenstvu / arhiva NL

Granice su tamo gdje ih sami postavite u glavi, ne samo u sportu, već u bilo čemu čime se bavite, kaže Goran Čolak koji se s Europskog bazenskog prvenstva u ronjenju na dah u Cagliariju vratio s povijesna tri zlata, srebrom i svjetskim rekordom



Njegov moto je da granica nema jer one ne postoje. Što dokazuje iz natjecanja u natjecanje. Iznimka nije bilo niti CMAS Europsko bazensko prvenstvo u ronjenju na dah u Cagliariju s kojega se vratio osvojivši tri zlata, srebrom i svjetskim rekordom. Najsjajnijim odličjima okitio se u dinamici bez peraja, statici i dinamici s monoperajom, srebrni je bio u dinamici s dvije peraje. S tim da je u dinamici bez peraja postavio svjetski rekord od 205,97 metara. On je Goran Čolak. I svojim najnovijim dostignućima sve je opet ostavio – bez daha.


– Granice su tamo gdje ih sami postavite u glavi, ne samo u sportu, već u bilo čemu čime se bavite. Drugim riječima, granica zapravo nema, sve se čini nemogućim dok to netko ne napravi, onda je to odjednom normalno i to svi mogu. Sve su to iluzije koje nas ograničavaju u ostvarenju našeg stvarnog potencijala. Zato je moj moto da granica nema, da one ne postoje – započeo je Goran Čolak, koji je dosegom iz Cagliarija prvi u povijesti ronjenja na dah osvojio četiri odličja na europskome prvenstvu.


Njegova je priča počela sasvim slučajno, a za sve je »kriv« film Veliko plavetnilo, kao i oklada s lokalnim ribarom na otoku Viru da neće moći držati dah više od pet minuta.





Guinness


– Već mi je malo i dosadna ta moja priča s Velikim plavetnilom, ali doista je bilo tako. I tako sam se, kao i mnogi moji kolege, nakon toga kultnog filma zainteresirao za ronjenje na dah. No, tada nisam niti sanjao u kojem će smjeru sve otići. Znao sam samo da mi se taj sport jako sviđa i da bih se htio time baviti, na početku čak i onako malo iz zezancije jer nisam znao da je to stvarno ozbiljan sport. Stvari su se potom razvijale nekim svojim prirodnim tijekom, a samo tri godine kasnije bio sam svjetski prvak. A što se tiče oklade s ribarom na otoku Viru, da to je istina, samo mislim da se radilo o četiri minute, a ne pet, hahaha. Ali, s obzirom da sam tada imao tek desetak godina i te četiri bile su sasvim dobar rezultat – nastavio je Čolak, koji se može pohvaliti zavidnom kolekcijom odličja. Samo na svjetskim prvenstvima osvojio je 14 zlata, sedam srebra i tri bronce te rušio čak 12 svjetskih rekorda, a dvaput je rušio i Guinnessov rekord u statičnoj apneji s prethodnim udisanjem čistog kisika, koji je držao Tom Sietas sa 22:22 minute. Prvi put u Zagrebu 2013. godine sa 22:30 minuta te godinu kasnije sa 23:01 minute.



Goran Čolak je po struci fizioterapeut, a zbog svoje je predanosti ronjenju na dah dao otkaz. Znači li to da se od ronjenja može dobro živjeti?


– Dobro je jako relativan pojam, ovisi koga pitate. Od ronjenja se, kao i od svakog uvjetno rečeno »malog« sporta, možete živjeti ako ste među najboljima, ovo dobro znači dobro u gabaritima prosječnog Hrvata, ali daleko od prosječnog nogometaša. No, u mom slučaju to niti nije bila opcija, kada sam jednom odlučio baviti se onim što doista želim i volim, to sam jednostavno i učinio – poručio je Čolak i otkrio koje preduvjete mora imati dobar ronioc.


– Prije svega, upornost i mentalnu stabilnost na natjecanju, odnosno da ne pucate pod pritiskom. Uz to postoje i neki anatomski parametri koji su poželjni, slični onima u plivanju, ali naravno da to nije presudno. Često dijelimo neku zamisao kako bi određeni sportaš trebao fizički izgledati za neki sport, a povijest pokazuje da je ta zamisao jako blizu predrasude. Prema tome, urođene predispozicije mogu pomoći, ali daleko od toga da su presudne.




Ostati u vrhu


– Morao sam odabrati nešto što će promovirati ronjenje na dah, a da se može odraditi u malom bazenu na trgu, to je bilo uvjet bez kojeg se ne može, tako da nisam imao baš previše izbora osim odlučiti se na tako nešto. Otvoreno govoreći, Guinness kao takav nema neku natjecateljsku težinu, za nas profesionalne ronioce to je pomalo zezancija, ako smijem tako reći, iako, naravno, nije jednostavno. Zapravo, uopće nije jednostavno. Ali, moj osnovni cilj pritom, a to je bio privlačenje šire pozornosti na sport kojim se bavim, bio je kroz Guinness doista ostvaren. Naravno da bih osobno volio da me javnost prije svega prepoznaje po mojim sportskim rezultatima, ali sam prihvatio činjenicu da je Guinness nešto što svi prepoznaju, pa kad je već tako, neka je, ako će ispuniti »viši« cilj, a to je promocija ronjenja na dah – nastavio je Goran Čolak, koji se jednostavno pretplatio na zlata i rekorde.


– Puno se tu emocija miješa istovremeno, sjećam se prve medalje na lokalnom natjecanju u Zagrebu, kada sam je htio pokazati doslovno svima, pa prve zlatne medalje na svjetskom prvenstvu, kada sam mislio da mi više nikad neće trebati ništa osim te medalje… I ovih medalja na koje sada gledam potpuno drugačije, nego na one s početka. Danas je to više osjećaj da sam uspio pokazati i dokazati svima da sam i dalje tu i da ostajem na vrhu. Velika je stvar popesti se na najviše postolje, ali je puno, puno teže tu se i zadržati. Naravno da sam i danas sretan i ponosan, ali je osjećaj potpuno drugačiji nego na početku. Niti lošiji niti bolji, samo drugačiji – kaže najbolji hrvatski ronioc, koji dok drži dah razmišlja o – tehnici i taktici.



Osim što diljem svijeta skuplja medalje i rekorde, Goran Čolak može se pohvaliti i da je ronio s morskim psima.


– Bilo je to u Australiji, a do toga je u principu došlo iz dosade i zbog toga što nisam znao da su u Australiji takve stvari zapravo normalne i uobičajene. Idemo malo na ronjenje, znači idemo plivati s morskim psima, idemo u park, znači da ste okruženi paucima, zmijama… Idemo kampirati, bolje da ne znate što to znači, hahaha. Uglavnom, volim isprobavati nove stvari, činilo se relativno sigurno, pa zašto ne!




Olimpijske igre


– Ljudi misle da meditiramo, zamišljamo da smo delfini ili mislimo o ne znam čemu. Teško je još uvijek ronjenje na dah maknuti iz prostora mistike i staviti ga u realne sportske okvire. No, kao u bilo kojoj sportskoj disciplini, u bilo kojem sportu zapravo, sportaš razmišlja samo o svojoj izvedbi, tehnički i taktički. Nažalost ili nasreću, ovisi s koje strane gledate. Jer malo mistike i nedodirljivosti nije zgoreg, i mi doista postižemo nešto što je prosječnom čovjeku obavijeno velom tajne, daleko i nedostižno. A osobno bih zapravo želio, i to je moj dugoročni cilj, da se ronjenje na dah i u bazenu i u dubini prije svega prepozna kao sport jednako ozbiljan i ravnopravan bilo kojem drugom sportu. Na dobrom smo putu, ali još uvijek na tome moramo raditi.


Goran Čolak nikada ne miruje, nakon kratkog odmora otišao je na pripreme u Indoneziju za idući velik ispit, CMAS Europsko dubinsko prvenstvo, domaćin kojega će sredinom listopada biti Turska.


– Priprema podrazumijeva trening i određenu dozu mentalne pripreme. E sada, iako trening zvuči jednostavno, jako je teško ispravno posložiti i odraditi sve onako kako treba. Isto tako teško je pogoditi špicu forme baš tada kada vam treba jer sportaši nisu u stanju napraviti ono što vidite na svjetskim prvenstvima baš svaki dan, u stanju su to samo kratki dio sezone kada su na vrhuncu forme, a ako taj vrhunac promašite, vjerojatno nećete ništa napraviti. Zapravo, ne vjerojatno, nego sigurno.


Upravo zato treninzi mogu izgledati kao neka fizička rutina, ali je zapravo riječ o detaljnom razrađenom planu i na fizičkom i mentalnom planu, kako bi se špica dogodila upravo u trenutku u kojem je priželjkujete. Dugoročni planovi? Budući da sam u bazenskim disciplinama ronjenja na dah postigao vjerojatno sve što se uopće može postići ili zamisliti, uključujući posljednji veliki uspjeh da sam na europskom prvenstvu u samo četiri dana osvojio četiri medalje, želio bih rezultatima u dubinskim disciplinama kroz nekoliko godina dostići uspjehe iz bazena, a s obzirom na trenutačnu formu, ne vidim što bi me moglo spriječiti da se okušam u tom pothvatu.


A dalje od toga? Volio bih dobiti priliku da svoja znanja i iskustva mogu prenositi dalje, pored bazena i općenito u javnosti, da svojim primjerom mogu utjecati na prepoznavanje ronjenja na dah. I da, volio bih da moj sport do Olimpijskih igara 2024. u Parizu uđe u olimpijsku obitelj jer bih u nastupu na Olimpijskim igrama zasigurno vidio i krunu svoje sportske karijere.