Istinski artisti

‘To nije ni igra, a čak ni posao. To je poziv’: Proveli smo dan s timariteljima iz zagrebačkog ZOO-a

Siniša Pavić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Valentino Macan brine o pandama, Danijelu Laciću su lavovi bili i ostali vrh vrhova pa danas brine u zagrebačkom Zoološkom vrtu o njima, Zlatko Magačić pazi da merkati budu siti, zdravi i veseli, a Marko Bengez zna kako napraviti pravi showu za vrijeme hranjenja morskih lavova...



Ne da se to drugačije reći nego da se Ema i Valentino milo gledaju. On uzima zrno po zrno slatkoga grožđa među prste pa joj ga prinosi bliže njuškici, a ona onda to zrno polako i zadovoljno pojede prije nego zahvalnim pogledom pita još. Valentino to radi polako, nježno i meditativno da se posjetitelju Zoološkog vrta grada Zagreba, koji ima privilegij da to gleda, u čas svijet učini posve prihvatljivim mjestom za život.


Ema je ženka crvenog pande i mama bebe pande koja je nema dugo ugledala svijet. Ema je rodom iz Dortmunda, bebin otac je naš Zagrepčanin, a Valentino je njihov timaritelj i prezime mu je – Macan!


– Da niste u krivom kavezu – šalimo se s Macanom koji skrbi o pandama. No, ako je prezime i moglo biti drugačije, »frizure« u Eme i Valentina su posve nalik.




– Moram se prilagoditi – na to će, uz smiješak, Valentino.


Najbolji prijatelji 


Početkom mjeseca obilježen je Međunarodni dan timaritelja. To nas je i dovelo k njima, ljudima koji sa životinjama ponajviše borave, koji im nastambe čiste i rede, koji o njima najviše znaju i kojima životinje vjeruju. Škole koja bi učila za timaritelja nema, no put je svim timariteljima poprilično sličan.


– Krenulo je sve prije tri godine. Odrađivao sam stručni staž u ZOO da mogu položiti za licencu veterinarskog tehničara i tako je počelo – veli nam Macan. Krenulo je ono što je, kaže, valjda bilo neminovno. Uvijek je on bio okružen životinjama, od malena. Kokoši, purani, mačke, kasnije pas… Nije se to bogzna što kroz godine promijenilo, i danas kod kuće ima pet životinja.


– Pas, mačka, zlatna ribica, dva degua – nabraja Macan.


Zaneseni svekolikom međusobnim povjerenjem što vlada između njega i obitelj pandi, pitamo koliko mu je trebalo vremena da takav odnos izgradi.


Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



– Nije predugo trajalo. Ide polako uz hranu i lagan pristup, uz smirenost. S vremenom se taj kontakt učvrsti – kazuje Macan.


Sve su to životinje rođene u zoološkim vrtovima tako da odrastaju uz poimanje da je tu uvijek neki čovjek koji o njima brine. Odnosno, Valentino je ovim pandama najbolji prijatelj!?


– Pa da, kolega i ja – na to će Macan.


A kakve karakteristike moraju krasiti dobrog timaritelja?


– Prvenstveno mora imati ljubavi prema životinjama. Ništa ti ne smije biti teško, moraš biti smiren i moraš imati puno strpljenja – ističe Macan.


Radiš s lavovima? 


Priznaje da ga ljudi, kada čuju gdje i što radi, zaspu sa stotinu pitanja, pri čemu je najčešće ono: »Radiš s lavovima, slonovima!?« Reklo bi se kako običan svijet misli da je vrhunac timariteljske karijere ući u nastambu s lavovima.


Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



– U pravilu misle da maziš životinju 12 sati. Posve krivo. Posao timaritelja je i hranjenje životinja, čišćenje i uređivanje nastambi, pranje stakala, sve što možete zamisliti da se u nastambi radi – pojašnjava Macan. I ništa nije teško. I baš zato na Dan timaritelja počastio je on pande slatkim bobicama grožđa.


– Ovo je posao koji uvijek nosiš sa sobom doma. Ako je neka životinja bolesna, ne možeš otići kući i ne sjetiti je se. Razmišljaš o njoj, zoveš, pitaš kako je, jer to je životinja s kojom radiš, tvoj zoološki ljubimac – veli Macan.


Samo, da ne bi onih pet kućnih ljubimaca bilo ljubomorno na ovo društvo »s posla«!?


– Imam ja ljubavi za sve – smije se Macan.


Elem, Macan skrbi o pandama, a o lavovima Danijel Lacić. Njemu su, priznaje, lavovi bili i ostali vrh vrhova.


Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



– Ne bih mijenjao ovaj posao nizašto. Kako je jedan moj dobar kolega rekao, nije ovo posao, ovo je poziv – sažima Lacić timariteljsku bit.


U njega je obitelj, sve se čini, odavno znala da će put životinjskog svijeta.


– Kako je počelo!? Moja majka tvrdi da je to bilo kada sam imao tri godine i sakupljao bube oko kuće, gliste, koranjaše. Vjerojatno sam negdje u srednjoj veterinarskoj skužio da je to nešto što bih htio raditi. Na sreću, spletom okolnosti sam završio tu u ZOO-u – priča Lacić.


Kaže, puno je onih koji dođu ne bi li radili timariteljski posao, ali je još više onih koji odu jer se prepadnu.


Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



– Ljudi misle da je to igra. Nije igra. Zapravo jako malo vremena dnevno provedamo sa životinjama. Više je posla vezano oko infrastrukture, trkališta, nastambe. Deset posto dana je životinja »u igri«, a vjeruje se da je to samo zabava. Ili, kako mi je to rekla jedan školska kolegica, ima ih što misle da mažemo čimpanzama marmeladu na kruha, pa onda zajedno doručkujemo, valjda uz čašu mlijeka. Nije to baš tako, zna biti i prljavo, i smrdljivo, i jako opasno, ali i zanimljivo. Poziv je i privilegij raditi s lavom kojeg gledate na televiziji. To je moćna životinja pred kojom je čast stajati za ovakve poput nas – kazuje Lacić. Ayana, Myota, Uzuri, Leo. Čopor je to uz koji je Lacić već deset godina. Straha nikada u njega nije bilo, samo strahopoštovanja. Jer, kako kaže, nema tu mjesta opuštenosti kraj brzog, moćnog, snažnog »stroja« što ga je priroda stvorila. Tu se pogriješiti ne smije. Kako onda on to lava tetoši!?


– Imamo, primjerice, različite programe kojima pokušavamo malo potaknuti njihovo prirodno ponašanje i odvući im interes od svakodnevne rutine i spavanja. Tu su treninzi za medicinske potrebe da liječnicima olakšamo posao, pa vaganje životinja, primjena nekih lijekova. Nije jednostavno lava naučiti da dođe na ogradu i uzme tabletu. Treba malo vremena i živaca, a treba i smisliti kako to napraviti – priča Lacić. Trikovima, međutim, nema tu mjesta. I recept i savjet za neke buduće timaritelje je jedan.


– Samo strpljenje – kazuje Lacić.


Kao obitelj 


A ako je u početku sve i bilo prvenstveno posao, s vremenom je on »svoje« lavove počeo gledati kao prijatelje i obitelj. Uostalom, kako kaže, i više je s njima u ZOO-u nego s obitelji. Kako su se to njegovi doma uopće navikli da im sin, suprug i otac svaki dan ulazi lavovima u kavez!?


Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



– Imao sam sreću da sam ovdje našao današnju suprugu koja je pisala diplomski rad o lavovima. Tu smo se upoznali, pa dobili kćer koja se zove Leona. Sve je kod mene vezano uz lavove, tako da nije bilo problema s prihvaćanjem. Možda je tek mojoj mami sve to još uvijek čudno. Ona vjerojatno misli da se mi tu hrvamo i natežemo, ha ha, ali nije baš tako – smije se Lacić.


Nema hrvanja, ali ima angedota što ostaju za cijeli život. Suzile su oči, recimo kada je lavica ugibala, a lav je tih dana nježno gurao gdje god je trebala ići i pazio da ne padne onako slabašna, ili onda kada je uginuo medo Gogi pa su svi u ZOO-u plakali. A znalo je biti i toplo oko srca kao onda kada je Myota znala nasrnuti na ogradu i biti agresivna prema svom timaritelju, a njena sestra Ayana bi je napala štiteći timaritelja i korivši sestru. Lavovi su, barem su nekada, isti k’o i ljudi.


– Bolje je raditi s lavovima, lakše nego s ljudima – na to će Lacić.


Zlatka Magačića, onog koji pazi da merkati budu siti, zdravi i veseli, nismo tjerali da bira između merkata i ljudi, dok ih je hranio tustim crvima. A onda nas je put odveo do morskih lavova taman u vrijeme od hranjenja. Djeca su se natiskala na ogradu i čekali da timaritelj Marko Bengez započme pravi, mali show. Na ruci mu bijele rukavice, u ruci ribice, pa kako koju baci, tako lavovi za njom polete. Taj tren postaje kristalno jasno – timaritelj su, zapravo, artisti!