KALINJINGRAD Oni se zovu Renato Kozole, Robert Gracin, Predrag Matković, Frane Luković i Vlado Mavrin. Renato i Robert su Zagrepčani, Predrag je iz Zaprešića, Frane iz Splita, a Vlado iz Čakovca. Što im je zajedničko?

To što su se odvažili na smion pothvat: osvajanje Kalinjingrada – biciklima! Krenuli još 2. lipnja s Traga Bana Jelačića u Zagrebu, na putu proveli dvanaest dana i prevalili oko 1.400 kilometara. Umorni jesu, ali ostat će energije za gromoglasno navijanje:

– Uvjereni smo u pobjedu! Neka dečki budu uporni kao mi i pobjeda neće izostati – kaže Renato, »glasnogovornik« odvažne petorke, koja podjednako snažno voli nogometanje i bicikliranje.

– Ideja? ideja se rodila onoga trenutka kad je održan ždrijeb Svjetskoga prvenstva u Rusiji. Kad smo saznali da će Hrvatska igrati u Kalinjingradu, shvatili smo da je to put po našoj mjeri. Ideja se rodila u sekundi, bez obzira što smo mi obični rekreativci.

Zaklon 

Biciklistički »cug« prema Kalinjingradu počeo je, dakle, u Hrvatskoj, a nastavio se preko Slovenije, Mađarske, Austrije, Slovačke, Češke i Poljske. U Poljskoj su se najviše zadržali, osam dana.

– Imali smo sreće s vremenom, samo nas je jedan dan u Slovačkoj uhvatilo nevrijeme, ali srećom, nakon samo stotinjak metara pronašli smo zaklon. Posljednjih nekoliko dana nas je mučio vjetar, ali navodno dolaze topliji dani. Nije baš jednostavno voziti, jer oprema svakog od nas teži barem šezdesetak kilograma. Imali smo prednje i zadnje bisage, ponijeli smo vreće i šatore, nešto odjeće…

Stražnjice su još uvijek na mjestu.

– Uf, boljele su prvih nekoliko dana. Zapravo… Više je to nelagoda, nego bol, ali poslije tri dana više ništa ne osjetiš. Ne, ne, ne spavamo stoječki, ha, ha, ha… A noge. Drhte, drhte.. Kada siđemo s bicikala po ravnom terenu još i možemo hodati, ali po stepenicama… To je nemoguća misija. Srećom, jedemo često i obilato, nećemo smršavjeti…

Tijekom putovanja je bilo zanimljivih anegdota…

– U Poljsku smo ušli kada je već padao mrak koji nas je zatekao u jednom selu. I pitamo mi jednu gospođu zna li za neki smještaj u okolici, a ona ni pet, ni šest nego kaže: Možete odsjesti kod nas. Besplatno!? Ugostili nas bogovski, gospođa je napravila večeru, ujutro doručak… Kao u hotelu, ha, ha, ha… Ima još. Vozimo se mi tako uz jedan brijeg, otprilike tristotinjak metara kada shvatimo da nas prati šleper i kolona od tridesetak automobila. Ej, i nitko ne trubi, ne pokušava nas preteći! Na vrhu uspona mičemo se u stranu, a ljudi prolaze i trube nam, mašu, podržavaju… Da ne vjeruješ! Nikakva nervoza, ništa.

Avanturisti 

Na svojim putešestvijama nisu mogli proći nezamijećeno. Iz jednostavnog razloga što su cijelo vrijeme bili odjeveni u dresovima s hrvatskim obilježjima.

– U Poljskoj smo se nakratko zaustavili na jednoj autobusnoj stanici da bismo vidjeli kako izaći iz grada kad prolazi jedan »citroen«, staje, a vozač otvara prostor i pita nas na hrvatskom: Otkud vi? Ispostavilo se da nas je prepoznao po zastavama i kombinezonima, čovjek je iz Banja Luke, a oženio se, zapravo udao, za Poljakinju i ostao tamo živjeti. Vozili smo se iza njega, pokazao nam je put, fotkali smo se, razmijenili kontakte… Ne, stvarno putem nismo doživjeli nikakva neugodna iskustva. Sretali smo »živinu« putem, naišli na dosta srna i zečeva uz cestu, ali od krupnijih životinja – ništa. I psi nam nisu radili probleme, svi su bili u svojim dvorištima, na sigurnom. Tehnički problemi? Dvaput su nam pukle gume, jednom potrgao nosač brzina, sve ostalo bilo je OK.

OK je i odnos sa suprugama. Još uvijek…

– Navikle su one već na naše avanture…