Nikad nije prerano

MALI CHEF Talentirani 14-godišnjak iz Dubrovnika na putu do kulinarske slave

Siniša Pavić

Dane Roje iz Dubrovnika ima tek 14 godina, a kuhanje usavršava od svoje desete

Dane Roje iz Dubrovnika ima tek 14 godina, a kuhanje usavršava od svoje desete

Kuhanje je ovog dječaka oduvijek zanimalo, no onaj presudan trenutak dogodio se za njegov 10. rođendan kad je sam sebi ispekao čokoladnu tortu



Nema tome dugo kako je u zagrebačkom hotelu Esplanada upriličena svečanost u ime otvaranja prvog međunarodnog studija Gastronomije u Zagrebu. Navratio je i ministar turizma Gari Cappelli da bi zajedno s uzvanicima pričao o važnosti gastronomije, a onda i kušao štogod od delicija što su ih za ovu prigodu pripremili mentori i studenti sad već druge godine studija Gastronomije u Splitu. Među ljudima u Esplanadi i Filip Horvat, jamačno ponajbolji mladi kuhara u nas, ako ne i najmlađi chef u nas. Tek su mu 23 godina, a u restoranu AbOvo čuda radi, posve posvećen samo jednom cilju, da bude lijepo i da bude vraški ukusno.


Čudo zato nije da će i on biti jedan od predavača prvoj zagrebačkoj generaciji studija Gastronomije. To nas pak vodi do Horvatova priznanja da je prvo jelo skuhao s deset godina. Bila je to tjestenina s umakom od rajčice i to, kako priznade nedavno u jednom intervjuu, prilično loše skuhana. Dane Roje možda nikada neće biti kuhanju toliko posvećen kao Horvat, možda zapravo neće biti ni chef već će kuhati ‘samo’ po doma, no sve se čini da ima nešto u toj mladosti koja s deset godina dobije želju stati za štednjak. Pričica o Dani je tako, možda i tko zna, ogledna priča o tome kako to krene, kako se rađa dobar materijal za još boljeg chefa.


Moqueca


Elem, na štednjaku lonac iz kojeg primamljivo miriše. Dane Roje diže poklopac, pa zove da se priđe bliže i slobodno pomiriše ono što je u loncu. Nema pritom u njega ama baš nikakvog straha da se kome miris skuhanoga neće svidjeti ili možda to kako jelo izgleda. Samouvjeren je on, u onom najboljem smislu riječi. Osmijeh diskretan u kutu usnica sugerira da je zadovoljan reakcijom ‘publike’. Miris im se očito svidio, taman toliko da požele čim prije jelo i probati.




– Jelo je brazilsko. Mislim da se zove Moqueca – objašnjava Dane.


Moqueca! U loncu tuna, oko nje kokosovo mlijeko i još mali milijun začina. Priča Dane da ne mora biti tuna, da može i druga riba. No, ne staje na tome. Suptilno igru prebacuje na teren deserta. A tamo crne smokve što ih je ubrao na stablu iza kuće, ispečene u pećnici po receptu Gordona Ramsayja. Evo ih posložene na ogoljenoj grančici ružmarina, meke i podatne što od šećera u prahu, što od dvije vrste aceta balsamica. To mu nije bilo dovoljno, već je, onako usput, lješnjake karamelizirao, ili već nešto učinio s njima da su kao krokant, taman da budu smokve slasnije ako kome uz njih treba još malo slatkoga. Koji minut kasnije, Moqueca se pojela sva, tako da Daninoj majci Rebecci, navečer kad se vratila s puta nije ostalo ama ni zalogaja. Smokava nešto ostalo jest, ali samo zato što ne možeš poslije brazilskog čuda baš udarnički tuć’ i po slatkom. Gosti oko stola zadovoljni, majstor ‘chef’ blago nasmiješen, ma ajde ti znaj što to zapravo znači kad je takav miran, staložen, nasmiješen i samouvjeren nonstop.


Samouvjerenost


I ništa to, ta samouvjerenost prije svega, možda ne bi bilo čudo u tom svijetu chefova kako se vrsni kuhari danas zazivaju, da Dane Roje, majstor od šporeta, nema ravno 14 godina! Osmaš, a kuha k’o da je fakultetlija. I kuha od svoje desete! Kuha danas doma, za roditelje i rodbinu te goste, a sutra će, bude li htio, ravno u neku kuhinju koja će ga učiniti planetarnom kulinarskom zvijezdom. Ako to želi.


– Ja sve nešto mislim da je on počeo kuhati samo zato jer se uželio dobre spize – što u šali, što ozbiljno kazuje Vido Roje, Danin otac.


Kuha Vido, nešto manje kuha Rebecca, ali zato Dane baš voli i jesti i kuhati dobro. Prisjeća se Vido da je u njegova sina interesa za kuhanjem bilo tamo negdje već od sedme godine. Volio je, recimo, gledati kako se spravlja bolonjez, nije se libio pitati oca što sve u njega ide, a ni otac nije imao problem s tim da pripusti sina bliže šporetu i loncu pa da na neki način zajedno kužinavaju. No, onaj presudan trenutak nakon kojeg ništa više nije bilo isto, dogodio se za Danina 10. rođendana. Majka mu je, naime, do tada svaki rođendan spravljala tortu, vazda istu, po provjerenom obiteljskom, starom receptu. Prisjeća se Rebecca da ju je danima prije samog rođendana mali Dane ispitivao je li opet isti recept, pa gdje je papirić s receptom, pa nešto o sastojcima…


Prva torta


– A na sam dan njegova desetog rođendana, ja se jutrom budim da ispečem tortu, a torta već na stolu spravljena! Dane se probudio u šest i sam je napravio – kazuje Rebecca.


Torta čokoladna, recept takav da zajedno idu i ‘mokri’ i ‘suhi’ sastojci. Pitamo Danu preferira li slatko ili slano. On će na to, posve očekivano, da preferira oboje. Otac će mu ipak mrvicu više pohvaliti deserte. Kako ovoj našoj mladosti i priliči, iako autoru ovog teksta to bilo i mrvu žao, nije Dane od velikog čitanja kuharica, ali jest od gledanja you tube kanala s receptima. Gordon Ramsay prvi je pick, njegove je uratke Dane sve višekratno pogledao. Okusio je on i tečaj kuhanja za jednog ljetnog kampa u Engleskoj. Veli, lijepo iskustvo, ali ne otkriva detalje. Engleski jezik njemu nije bio nikakva zapreka, jer Danin otac je Splićanin s dubrovačkom adresom i s iskustvom rada u SAD-u, a majka Amerikanka na »privremenom« radu u Gradu. Možda i zbog toga Dane od onih ‘normalnih’ restorana i više voli one aerodromske.


Jer, kako je u njega strasti za kuhanjem, tako je i strasti za avionima, a onda i za trubom koju svira ima već šest godina. Priča se za stolom i o dubrovačkoj restoranskoj sceni. Kritičan je Dane, kaže krenuli su neki ambiciozno i dobro, ali im u čas ponuda počne stagnirati. Malo ih je koji održavaju istu i visoku razinu kvalitete. Što pak budućnost nosi, što će u njega prevagnuti, truba, avioni ili kuhanje, e to, kaže Dane, nitko još ne zna. Rano je za tako važne odluke kad imaš 14, ma očito nikad nije rano da se počne kuhati i to, ako se autora ovog teksta pita, vrlo ozbiljno. Još samo da je dobre tave koja može i na šporet i u pećnicu. Ma, bit će i to. Staloženost u ovoga momka, dok pokazuje kako Moqueca miriše i smokve izgledaju, jasno kazuje – bit će od Dane, bit će iz njegove kuhinje, još svakakvih čudesa!