Sisavci izumiru

Krivolov i lov ugrožavaju velike životinje: U svijetu je preostala još samo 101 vrsta megafaune

Bojana Mrvoš Pavić

Sjeverni bijeli nosorog Sudan bio je posljednji pripadnik svoje vrste rođen u divljini / Foto REUTERS

Sjeverni bijeli nosorog Sudan bio je posljednji pripadnik svoje vrste rođen u divljini / Foto REUTERS

Među kritično ugroženim su istočne gorile i saharske adaks antilope, a masakr je u najvećoj mjeri napravljen tijekom prošlog stoljeća, kad je brojnost megafaune zbog lova smanjena za nevjerojatnih 90 posto



U Keniji je uginuo Sudan, posljednji mužjak sjevernog bijelog nosoroga, vrste koja je nekad nastanjivala dijelove Sudana, Čada i Ugande, Konga i Centralnoafričke Republike, no unatrag 45 godina, koliko je imao i stari Sudan kad je uspavan zbog bolesti, broj sjevernih bijelih nosoroga spao je s njih petstotinjak na još samo dvije ženke. Zbog pretjeranog izlovljavanja i sporog razmnožavanja, ovo više nije ugrožena nego izumrla vrsta, koju može spasiti još samo umjetna oplodnja, budući da je Sudanov genetski materijal spremljen na sigurno. Sudan je bio posljednji pripadnik svoje vrste rođen u divljini.


Hrvatska bogata


U svijetu je preostala još samo 101 vrsta megafaune – velikih kopnenih životinja poput nosoroga, slonova i žirafa, medvjeda i vukova, bizona, zebri i slično. I taj će broj, sigurni su znanstvenici, vrlo brzo posati dvoznamenkast, budući da su čak tri petine te megafaune već danas ugrožene životinje. Desetak je vrsta kritično ugroženo, poput istočne gorile ili saharske adaks antilope, životinja koje čovjek lovi zbog mesa.


Divokoza, naša autohtona vrsta s dvije podvrste – alpskom i balkanskom – također je jako ugrožena / Foto A. VUKUŠIĆ


Divokoza, naša autohtona vrsta s dvije podvrste – alpskom i balkanskom – također je jako ugrožena / Foto A. VUKUŠIĆ





Masakr je u najvećoj mjeri napravljen tijekom prošlog stoljeća, kad je brojnost megafaune zbog lova, odnosno krivolova, smanjena za nevjerojatnih 90 posto. Krivi, međutim, nisu samo lovci, odnosno krivolovci, i već i svi mi koji doprinosimo globalnog zatopljenju, klimatskim promjenama kojima se neke vrste ne mogu više prilagoditi. Svjetske populacije je sve više, distribucija hrane neuravnotežena, ratovi koji također ugrožavaju životinje, stalno prisutni. Afrika više sigurno nije kontinent po kojem trčkaraju lavovi i nosorozi, žirafe, a za koje desetljeće mnogih tih vrsta više uopće neće biti.


Ris je danas izrazito ugrožen i broji svega 30 do 40 jedinki


Ris je danas izrazito ugrožen i broji svega 30 do 40 jedinki



Kakvo je stanje megafaune u Hrvatskoj i koje su naše ugrožene vrste, pitali smo dr. sc. Davora Zanellu, izvanrednog profesora PMF-a u Zagrebu, sa Zoologijskog zavoda. Baš kao što to u razgovoru za naš list naglašava i Deni Porej, novoizabrani direktor WWF Adrije, i Zanella ističe kako je Hrvatska izrazito bogata europska zemlja. Nažalost, čini se da mi to ne razumijemo, ne vidimo i ne cijenimo dovoljno.



Dr. sc. Davor Zanella spominje i davno izumrlo divlje govedo tur koje je nastanjivalo ne samo područje današnje Europe, već i područje Azije i sjeverne Afrike, a kod nas poplavne šume Turopolja.


– Svjedoci smo dovođenja mnogobrojnih vrsta do ruba izumiranja, pa čak i do nestajanja s lica Zemlje u proteklih stotinjak godina. Uzrok tome je u većini slučajeva čovjek, odnosno ljudska populacija koja se drastično povećava.



– Kad u današnje vrijeme općenito govorimo o bogatstvu neke zemlje, velik dio ljudi će prvo pomisliti na bogatstvo po pitanju količine barela nafte, zlatnih poluga ili deviznih rezervi pohranjenih u državnom trezoru. Međutim, u novije vrijeme bogatstvo se odnosi i na bioraznolikost neke zemlje. Ona je prepoznata kao globalna vrijednost, koju je teško procijeniti kroz novčanu vrijednost, ali je od neprocjenjivog značaja za sadašnje i buduće generacije. Po tom pitanju Hrvatska u Europi spada u sam vrh uz Španjolsku, Grčku, Italiju i Tursku – napominje dr. sc. Zanella. Hrvatska se bioraznolikost, kaže, procjenjuje na oko 40.000 vrsta, što ne uključuje bakterije, viruse i praživotinje, no kako je naša bioraznolikost, napominje, još uvijek nedovoljno istražena, ta je brojka zasigurno još i veća.


Težak zadatak


– Održavanje bioraznolikosti nije nimalo lak zadatak. Ako uzmemo u obzir da je ljudska populacija najbrže rastuća populacija na našem planetu, i da trenutno broji oko 7,6 milijardi ljudi te da se u samo proteklih 50 godina udvostručila, pritisak ljudi na prirodne populacije je svakim danom sve veći. Da bi taj suživot koegzistirao, potrebna je izuzetno dobra suradnja između znanstvenika, nevladinih udruga, političara, javnih službi i samih građana. Ovih dana svjedoci smo medijski popraćene priče o sjevernom bijelom nosorogu iz Sudana. Radi se o još jednoj vrsti koja je dovedena na sam rub izumiranja. Silni napori raznih znanstvenika, konzervatora, zaštitara i ljubitelja prirode nisu urodili plodom – kaže profesor.


Megafauna su, pojašnjava, prvenstveno veliki sisavci, kojima je Hrvatska u odnosu na druge europske zemlje također bogata. Brojimo ukupno 101 vrstu sisavaca koje možemo podijeliti na male i velike. Devedeset vrsta sisavaca smatra se autohtonim, pri čemu ih je 87 rezidentno, a tri nam vrste dolaze na zimovanje ili tijekom migracija. U velike sisavce ubrajamo 15-ak vrsta. U tu brojku ulaze stalni, ali i neki povremeni stanovnici kao što su na primjer neki kitovi i dupini. »Možemo se pohvaliti da smo jedna od rijetkih zemalja u kojoj obitavaju tri velike zvijeri – medvjed, vuk i ris kao naše rezidentne vrste«, kaže Zanella.


Kao primjer naših »Sudana«, odnosno vrsta koje su došle na popis kritično ugroženih vrsta, Hrvatske navodi sredozemnu medvjedicu, risa, divokozu i dabra.


Sredozemna medvjedica, vrsta iz porodice tuljana, nekad je bila široko rasprostranjena na području Sredozemlja, kao i rezidentna vrsta u Jadranu – od Istre do Crne Gore. Nažalost, kod ove vrste je uočen drastičan pad populacije u Sredozemlju, i smatra se da broji svega 600 jedinki, prema podacima iz »Plavog svijeta«. U Jadranu su s ovom vrstom sporadični susreti i smatra se da se isključivo radi o jedinkama koje su migrirale iz nekih drugih dijelova Sredozemlja, najvjerojatnije iz Grčke ili Turske. »Nažalost, nema dokaza da se radi o stalnim stanovnicima Jadrana, a kamoli o stabilnoj populaciji. Posljednji mladunci viđeni su 1993. na otoku Mljetu i Palagruži. Iza toga je viđena, i fotodokumentirana 2005. godine oko otoka Silbe. Zadnje redovito pojavljivanje ove vrste u Jadranskom moru bilo je 2014. godine. Radilo se o staroj jedinci koja je uginula prirodnim putem. Razlozi zbog kojih je ova vrsta dovedena na popis naših najugroženijih vrsta megafaune su prvenstveno krivolov i ubijanje od strane ribara, koji su je nekad smatrali konkurencijom«, navodi profesor.


Pred istrebljenjem


Ris je, podsjeća, jedna od tri velike zvijeri koje žive na području Hrvatske, i nekad naša autohtona, rezidentna vrsta, no zbog lošeg je upravljanja i krivolova do polovice prošlog stoljeća istrebljen. »Međutim, vrsta je uspješno reintroducirana iz Slovačke 1973. od strane lovačkog saveza na području Slovenije. Nakon nekoliko godina populacija se povećavala te se proširila i na područje Hrvatske i susjednih zemalja. Nakon 1990. ova populacija bilježi pad te je danas opet kritično ugrožena i smatra se da broji svega 30-40 jedinki.


Glavni razlozi njezine ugroženosti su krivolov, stradavanje na prometnicama, ali ponajprije nedovoljno velika populacija koja ima malu gensku raznolikost pa dolazi do parenja u uskom srodstvu«, upozorava Zanella, siguran kako je ris kroz kratko vrijeme osuđen na ponovnu propast. Spas bi mogao biti projekt Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, Veleučilišta u Karlovcu i udruge BIOM, nazvan LIFE Lynx, čiji je zadatak u idućih sedam godina, zajedno sa stručnjacima iz Slovenije, Italije, Slovačke i Rumunjske, osnažiti postojeću populaciju na način da se introducira najmanje 14 jedinki risova iz Slovačke i Rumunjske. Cilj projekta je, kaže Zanella, spriječiti izumiranje populacije risa u Dinaridima i jugoistočnim Alpama.


Divokoza je, kaže, naša autohtona vrsta s dvije podvrste – alpskom i balkanskom. Balkanska je divokoza jako ugrožena, zbog čega i unesena u Bernsku konvenciju o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa. »Treba spomenuti i dabra, koji možda po svojoj veličini ne spada u megafaunu, ali je naš najveći glodavac, izuzetno bitan čimbenik svakog vodenog ekosustava te primjer vrste koja je imala neslavnu prošlost. Na području čitave Europe u 19. stoljeću se brojnost ove vrste drastično smanjila. Glavni krivac je čovjek koji ga je masovno izlovljavao zbog fantastičnog nepromočivog gustog krzna, od kojeg su se prvenstveno proizvodili šeširi. Manje je poznato da je dabra u zadnji tren spasio neki ‘modni mačak’, koji je u dotadašnju modu uveo modernije šešire od svile«, otkriva Zanella.


Upravljanje resursima


Kod nas je dabar, kaže, potpuno nestao te je 1996. ponovno u nekoliko navrata reintroduciran iz Njemačke od strane naših znanstvenika, predvođenih prof. dr. sc. Marijanom Grubešićem sa Šumarskog fakulteta u Zagrebu, u šumi Žutica pokraj Ivanić Grada. »I sam sam kao apsolvent prisustvovao tom događaju. Ovaj projekt je više nego uspio pa danas sa sigurnošću možemo tvrditi o stabilnoj populaciji s konstantnim rastom, do te mjere da je po nekim stručnjacima ova populacija postala prekobrojna te počinje pričinjavati značajnije materijalne štete«, navodi znanstvenik.



Ris – izrazito ugrožen i danas broji svega30-40 jedinki


Balkanska divokoza – unesena u Bernsku konvenciju o zaštiti divljih vrsta


Dabar – potpuno nestao te je 1996. ponovno reintroduciran



Kao odgovor na neke od negativnih trendova javljaju se neke nove znanstvene discipline, kao što su konverzacijska biologija, zaštita prirode ili upravljanje prirodnim populacijama. Otkad se primjenjuje upravljanje prirodnim populacijama osjetljivih vrsta na održiv način, prema znanstvenim načelima, većina vrsta je na vrijeme spašena. Savjesnim i održivim upravljanjem cjelokupnim prirodnim populacijama i resursima, a ne samo »karizmatičnim« vrstama kao što su dupin, lav, slon i slične, osigurat ćemo prirodnu ravnotežu između čovjeka i prirode, smanjujući potrebu za hitnim i vatrogasnim konverzacijskim mjerama spašavanja ugroženih vrsta.


Za slučaj sjevernog bijelog nosoroga, nažalost, vremena više nema. Mi u Hrvatskoj možemo biti ponosni razinom svijesti i odgovornosti kojim pristupamo našoj bioraznolikosti, našem okolišu i prirodi, kao zalogu nasljeđa budućih naraštaja«, zaključuje Zanella.