Tetovaža (ni)je dovoljna

Ekstremno ukrašavanje: Skalpelom po koži ili tko želi biti žigosan?

Ivana Kocijan

Za žigosanje me u karijeri pitalo možda pet ljudi. Ne znam nikoga u Hrvatskoj tko je žigosan, ali znam nekoliko ljudi koji imaju skalpelirane motive, znači, malo su izrezuckani po koži, kaže jedan od najiskusnijih tattoo majstora Ninoslav Zelenović



Iako se prije nekog vremena u medijima pisalo o postojanju trenda žigosanja u Hrvatskoj, istina je da se takvo nešto u našoj zemlji službeno uopće ne prakticira. Za razliku od tetoviranja i pirsanja koji su postali općeprihvaćeni, ukrašavanje tijela ožiljcima koji nastaju žigosanjem nije zaživjelo ni u svijetu, pa tako ni u našoj zemlji. 


 – Koliko je meni poznato, bilo koja vrsta skarifikacije se kod nas ne radi, bar ne na nekoj konstantnoj bazi. Tu i tamo prođe netko tko se bavi time, ali ništa ozbiljno.


U Rijeci se bave s dosta toga, ali ne i žigosanjem. Kolegica Ana Laco iz studija Badaku radi sve vrste pirsinga i takve stvari, a ima i veze s dosta ljudi u inozemstvu koji su body modification artisti koji rade sve i svašta… Međutim, mislim da žigosanje nitko ne radi, kaže vlasnik Tattoo & piercing studija Zagreb Ninoslav Zelenović Zele. 


Kako doznajemo od jednog od najboljih i najiskusnijih tattoo majstora u Hrvatskoj žigosanje je stvaranje trajnog ožiljka na koži, pomoću povišene temperature.    – Ima raznih metoda.

Skarifikacija je metoda u kojoj se ožiljke izaziva povišenom temperaturom, ali i oštrim predmetima. Metoda ima puno; neki rade skarifikaciju skalpelima i svim mogućim priručnim alatima te vrste. Prije je kod žigosanja bila uobičajena metoda izrada metalne šablone koja se zagrijavala plinom i prislanjala na kožu na određeno vrijeme. Koliko je meni poznato, sad je više u praksi dermakauterni skalpel, neka vrsta aparata koji kauterizira kožu, tj. pali je iskrom.


To je, vjerujem, najpreciznija i najraširenija metoda, ali ne znam je li upoće u primjeni kod nas. To je naprava koja baca iskre na kožu, pri čemu se snaga i jačina iskrenja posebno reguliraju. To je najčistiji, najefikasniji način, ali ta vrsta tjelesne modifikacije u svijetu nikad nije uzela šireg maha, objašnjava nam Zelenović.    


Umjetnička varijanta


Prema njegovim riječima, ožiljci kao način ukrašavanja tijela općenito bolje funkcioniraju na crnačkoj koži. Bijelci, naime, nisu skloni izbacivanju tjelesnih ožiljaka, dok su kod crnaca posjekotine i ožiljci dosta izraženiji. Osim toga, ožiljci se bolje kontrastiraju na crnoj koži, dok se na bjelcima teško uočavaju jer su boje kože. 



 – Osobno ne znam nikog u Hrvatskoj tko je žigosan, ali znam nekoliko ljudi koji imaju nekakve skalpelirane motive po sebi, znači, malo su površinski izrezuckani po koži. To je svojevrsna umjetnička varijanta onih ožiljaka koje imaju pankeri po podlakticama, ali uglavnom su u pitanju ožiljci poput zvjezdica, spiralica, ništa puno, kaže Zelenović. 


Osim što se žigosanjem ne bavi, kaže da, i kad bi se time bavio, ne zna kako bi se registrirao obrt koji bi nudio takve usluge. – To bi vjerojatno spadalo pod širu definiciju salona za uljepšavanje. Mi bismo se mogli time baviti bez zakonskih prepreka, ali nema kvalifikacije za to, nema ni za tetoviranje i pirsanje. Po mišljenju našeg ministra zdravstva operater ne mora imati nikakva posebna znanja, nego samo zadovoljavati osnovne higijenske uvjete i imati funkcionalan sterilizator u prostoru. Kod žigosanja je sterilizacija nepotrebna jer nema direktnog kontakta između alata i kože, odnosno onaj dio alata koji dira kožu je užaren pa je pri samom zagrijavanju steriliziran, objašnjava. Budući da potražnja za žigosanjem gotovo uopće ne postoji, time se u zemlji službeni ne bavi gotovo nitko. 

 – Za žigosanje me dosad u karijeri pitalo možda pet ljudi. Ne možeš se baviti nečim ako će ti doći jedan klijent godišnje. Toliko je mala potražnja za time da se nikome ne isplati ni prolaziti izobrazbu za to. Moraš plaćati poduku, a ako je i dobiješ besplatno od nekog prijatelja, opet moraš izdvojiti neko vrijeme da bi vidio i naučio kako se to radi, moraš dobiti par »pokusnih kunića« i vidjeti rezultate toga, a to je sve skupa dugačko odsustvo od posla, što se financijski ne isplati.


Ja nisam zainteresiran za tako nešto. Vani se uči o tome i ljudi koji prate tu scenu znaju tko to radi. Koga to zanima, taj neće imati prepreke i znat će kamo treba ići, kaže Zelenović.    


  Spreman za klijente


Za razliku od njega, poznati riječki tattoo majstor Vladimir Šandol, vlasnik Tattoo studija Točka ima sve što je potrebno za obavljanje jedne vrste žigosanja, odnosno izrade ožiljaka. Klijenata, međutim, još nije imao. 


– Imao sam dosta upita prije godina pa sam nabavio aparat, a ljudi se onda više nisu javljali. Pored salona u Rijeci, imam još četiri salona, ponudili smo to u svima, ali se nitko još nije zanimao za to. Ali, tko zna, možda bude nekog, kaže Šandol dodajući da je žigosanje izdvojen vid »ukrašavanja« tijela na koji se odlučuju osobe kojima tetovaže i pirsinzi nisu dovoljni. 

– To je uglavnom nešto za frikove, ekstremne ljude koji su toliko istetovirani da više ne znaju što bi sa sobom. Moramo biti realni, na kraju se sve svede na to, smatra on.


 Budući da spremno očekuje prve klijente koji će htjeti svoju kožu zauvijek označiti ožiljkom, Šandol je dobro upoznat sa svim vrstama skarifikacija. 


 – Ima više varijanti, primjerica varijanta sa skalpelima koja funkcionira tako da se prvo napravi otisak, kao za tetovažu, u obliku jednostavnih motiva, bez sjena, a onda se po toj liniji prelazi skalpelom i skida taj sloj kože. Najveći je problem kod toga što rana teško zarasta i užasno boli pa se uglavnom prije tretmana treba davati anestezija.


Ali, ta vrsta ožiljka najljepše izgleda, najravnomjerniji je ožiljak, za razliku od žigosanja, odnosno skarifikacije. Ja sam kupio opremu za to. Imam brener, na koji se stavlja žica koja se zagrijava i na kojoj se prethodno napravi motiv po želji. Kad se žica usije, time se žigosa kožu, kao stoku. Sve je to puno bolnije od tetoviranja, a u Hrvatskoj je problem to što je kod nas zabranjeno davanje anestezije ako nisi liječnik. Vani, recimo, postoje kreme koje se apliciraju prije postupka, doznajemo.   


  Opasne upale


Osim jake boli, najveći je problem kod žigosanja i sličnih zahvata to što zarastanje rane traje najmanje mjesec dana, a nekad i duže. Kako doznajemo, ni jedan oblik skarifikacije ne može proći bez upale. 



 – Tkivo je toliko uništeno da bez gnoja ne može proći. Nije to tetovaža, tetovaža samo malo aplicira boju, malo zagrebe kožu i to je to. Ovdje namjerno utječete na to da cijeli motiv bude iščupan iz kože. I kad se opečete na na peglu, krene vam gnoj, a kamoli tek nakon ovakvih zahvata.


Ljudi čak znaju i groznicu dobiti od toga. Inflamacija može biti dosta opasna, toliko da neki ljudi moraju piti i antibiotike, kaže Šandol dodajući da žigosanje i slične oblike ukrašavanja, kao ni ekstremne pirsinge i microdermal puncheve nikome ne bi preporučio. 


 Kod pirsinga je, kaže, najveći problem zarastanje rane. Pirsinzi koji se stavljaju na vrat, primjerice, nikad ne zarastaju, dok najbrže zarasta jezik. Ipak, najveći je problem pupak. – Može se umrijeti jedino od pirsinga na pupku. Ako upala krene u trbušnu šupljinu, može nastati velik problem, objašnjava Šandol dodajući da pupak nakon pirsanja zarasta osam mjeseci.