Grešnici i sveci

Veliki mali pape: Sveci, velikani, reformatori, kriminalci, sjecikese…

Tihomir Ponoš

I rimski biskupi u konačnici su samo ljudi, skloni grijehu kao i drugi, a usprkos svom poslanju i tome što bi prije svega morali brinuti za spas duša vjernika, vrlo često odražavaju vrijeme u kojem žive 



Prije Uskrsa Katolička bi crkva trebala dobiti svog 266. poglavara. Usprkos tome što papa nema ni jednu diviziju, ovotjedno je odreknuće Benedikta XVI. od službovanja na Petrovoj stolici demonstriralo važnost i utjecaj pape. Gotovo dvije tisuće godina povijesti te crkvene institucije odgovaraju opisu svakog dugog trajanja; bilo je tu svega, svetaca, moralno posrnulih, velikih papa, poneki kriminalac, nesretnika koji su ubijeni na dužnosti, nemoćnika koji su uhapšeni i tako zapravo najureni s dužnosti. 


   Za početak valja kazati da novi papa zapravo neće biti 266. crkveni poglavar kojega za svoga nezabludivog čelnika priznaje Katolička crkva. On će zapravo biti 264. na toj listi, a zbrku je napravio papa Benedikt IX., svakako jedan od najgorih i najsramotnijih papa u povijesti, koji je u 11. stoljeću čak tri puta zasjeo na Petrovu stolicu, a o njemu će još biti riječi. Među ta 264 crkvena poglavara 75 je svetaca koje priznaje Katolička crkva. Prvih 35 papa proglašeno je svecima, a prvi kojega Katolička crkva nije uzdigla na čast oltara je papa Liberije čiji je pontifikat trajao od 352. do 366. godine. Liberija zato kao sveca štuju u pravoslavnim crkvama. Što se više vremenski približavamo sadašnjosti broj svetaca među papama se smanjuje. Od 16. stoljeća pa do danas svetima su proglašena samo dvojica: dominikanac Pio V. koji je ekskomunicirao englesku kraljicu Elizabetu I. u 16. stoljeću i Pio X. – prvi papa izabran u 20. stoljeću. Dva ozbiljna kandidata za proglašenje svetima su Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. 


  Sluga slugu Božjih



PETROVA STOLICA U NASLJEĐE 


     Među papama ima i dosta rođaka. Sveti Inocent I. (402. – 417.) naslijedio je svog oca sv. Anastazija I. I otac sv. Siverija ((536. – 537.) bio je papa sv. Hormizda (514. – 523.). Sv. Pavao I. (757. – 767.) naslijedio je na Petrovoj stolici svog brata Stjepana II. (III.). Za zbrku u rednom broju Stjepana II. (III.) nehotice je odgovoran papa Stjepan II. On je umro samo tri dana nakon što je izabran, ali prije nego što je konsekriran, pa ga se ne navodi u službenom popisu papa.   

GREŠNICI U DANTEOVU PAKLU 


     Nekoliko papa Dante Alighieri u svojoj »Božanskoj komediji« smjestio je u pakao. Sve su to bili Danteovi suvremenici. U osmi krug pakla smjestio je Nikolu III. Pontifikat tog pape trajao je samo tri godine, od 1277. do 1280. godine. Malo je vjerojatno da je zabilježen papa koji se toliko bavio nepotizmom kao Nikola III. Stvarno se brinuo za svoju obitelj pa je zemljom, položajima i političkom moći namirio brata, ujaka, rođake. U osmi krug pakla Dante je smjestio i Bonifacija VIII. (1294. – 1303.). On je bio fanatični zagovornik papinske vlasti koju je koristio prije svega za materijalne probitke. Glasovit je njegov sukob oko prava oporezivanja svećenstva s francuskim kraljem Filipom IV. Lijepim koji je rezultirao izopćenjem kralja. Posljedica tog sukoba je i papinska bula »Unam sanctam« u kojoj je zapisao da je svako ljudsko biće podvrgnuto rimskom biskupu, to podvrgavanje je nužno za spas duše. 

   Ta će njegova bula imati dugotrajne teološke posljedice i biti jedan od važnih uzroka za nastanak reformacije u 16. stoljeću, a prvi sistematički teolog reformacije Philipp Melanchthon odbacit će tu dogmu. Budući da je volio novac, proglasio je 1300. godinu svetom što se pokazalo odličnim za papinske prihode, a tradicija proglašenja svetih godina postoji i danas. U Danteovu paklu završio je i Klement V. papa koji je uveo visoke poreze, a posjede je volio dijeliti svojoj obitelji. 


  »HITLEROV PAPA« PIO XII.   




   Među kontroverzne pape koji su gotovo pa naši suvremenici redovito biva svrstan Pio XII. Za papu je izabran 1939. godine, u osvit Drugog svjetskog rata. Desetljećima traje debata, često vrlo oštra, o ulozi Pija XII. za vrijeme Drugog svjetskog rata, o tome je li on bio, kako ga neki nazivaju »Hitlerov papa« koji nije mnogo učinio da pomogne nevoljnicima, posebno Židovima, te da nije govorio dovoljno glasno o nacističkoj rasnoj politici koja je rezultirala Holokaustom. Crkva tvrdi da je Pio XII. itekako pripomogao spašavanju Židova te da je osobno zaslužan za spašavanje više tisuća mahom talijanskih Židova. Svi dokumenti o radu i ulozi Pija XII. za vrijeme Drugog svjetskog rata još nisu dostupni javnosti.



   Među papama neke se s pravom smatra velikima, dapače velikanima. Među njima svakako treba spomenuti Grgura I. Velikog, čiji je pontifikat trajao od 590. do 604. Bio je to papa važan za srednjovjekovnu pismenost (poticao je širenje benediktinaca), umjetnost (reformirao je crkveno pjevanje i skupio zbirku kanoniziranih melodija njemu u čast nazvanih gregorijanski koral), postavio je temelje buduće političke moći papa, poboljšao je upravu crkvenim dobrima, a u titulu papa uveo je i izraz »servus servorum Dei« iliti »sluga slugu Božjih«. Grgur I. Veliki važan je i za nas jer je spomenuo Slavene na istočnoj obali Jadrana. 


   Za današnju je civilizaciju važan i Grgur XIII. – papa s kraja 16. stoljeća. Njegovo protureformacijsko djelovanje, tek djelomično uspješno, uglavnom je zaboravljeno. Ono što je ostalo su vrhunske ustanove crkvenog obrazovanja poput Gregoriane i Germanicuma, a ono po čemu ga najviše pamtimo je njegova reforma kalendara zahvaljujući kojoj preciznije mjerimo vrijeme. 


   Od suvremenijih papa svakako valja istaknuti Ivana XXIII. vjerojatno najvećeg papu 20. stoljeća. Izabran je, nakon smrti Pija XII., kao prelazni papa jer se vatikanske frakcije nisu mogle dogovoriti o tome koga izabrati. Drugim vatikanskim koncilom pokrenuo je golemu crkvenu reformu, a na vrhuncu Hladnog rata, nekoliko mjeseci nakon Kubanske raketne krize, objavio je iznimno važnu encikliku »Pacem in Terris« (Mir na Zemlji). Domaći bi čitatelj vjerojatno zamjerio ako se na ovoj skraćenoj listi važnih i velikih ne bi spomenuo »papa koji je došao izdaleka« Ivan Pavao II. kojega se u našim krajevima pamti prije svega zbog velike naklonosti Hrvatskoj i koji je među Hrvatima doista bio obljubljen. 


  Morbidna priča


   Biti papa prilično je rizičan posao. Eto, njih dvadesetak ubijeno je na dužnosti. Većina njih ubijeni su u prvim stoljećima kršćanstva, u vrijeme progona kršćana u Rimskome carstvu i oni ne samo da su sveci nego su i mučenici. Papu Stjepana VI. (896- 897.) srdita je rimska svjetina zadavila. Tom davljenju prethodio je najbizarniji i najogavniji događaj u povijesti papinstva. Stjepanov prethodnik bio je papa Formoz koji se svojom politikom i političkim savezništvima za života mnogima i u Crkvi zamjerio. Stjepan II. organizirao je Sinod lešine (latinski Synodus Horrenda, stravičan sinod). Za potrebe tog Sinoda otkopani su posmrtni ostatci Formoza i organizirano mu je suđenje zbog njegovih navodnih grijeha, povreda kanonskog prava i krivokletstva. Određen je đakon koji je formalno govorio u ime Formozove lešine. Mrtvi papa osuđen je na damnatio memoriae, a njegov je leš iskasapljen i bačen u Tiber. Legenda dalje kaže da je iskasapljena lešina počela izvoditi čuda, a sva je ta morbidna priča rasrdila rimsku svjetinu koja je, kako je već napisano, zadavila Stjepana VI. U Crkvi je kao uspomena na te događaje ostala poslovica »ne sudite papi Formozu«. Mnogo goru smrt od Stjepana VI. imao je Ivan XIV. čiji je kratkotrajni pontifikat trajao od prosinca 983. do kolovoza 984. godine. Njega je s Petrove stolice zbacio protupapa Bonifacije VII. No, to mu nije bilo dovoljno, pa je zlosretnog Ivana XIV. utamničio u Anđelovoj tvrđavi u Rimu i naprosto ga ostavio u ćeliji da umre od gladi. 


   Među nesretnike na Petrovoj stolici valja ubrojiti i Ivana VIII. kojega se smatra najsposobnijim papom 9. stoljeća. Važan je i za Hrvatsku povijest, posebno zbog pisma knezu Branimiru 879. godine kojim njega priznaje za zakonitog hrvatskog kneza, a Hrvatsku kao državu. Važan je i jer je obranio svetog Metoda i potvrdio dozvolu za slavensku liturgiju koju je svetoj braći Ćirlu i Metodu izdao Hadrijan II. U prosincu 882. godine otrovala ga je ljubomorna žena, a njeni suučesnici dokrajčili su ga udarcima čekića u glavu.   

Kategorija »kontroverzni«


   Među papama bilo je i mnogo onih koje se uobičajeno svrstava u kategoriju »kontroverzni«. Za mnoge je prvak u toj kategoriji Benedikt IX. o kojemu je ovih dana bilo riječi i zbog odreknuća Benedikta XVI. od papinske službe. Benedikt IX. to je radio malo češće, a i motivi su mu bili drugačiji nego li motivi Benedikta XVI. Papa je postao u adolescentskoj dobi, živio je u grijehu i rastrošno, a 1044. potjerali su ga iz Rima. No, Benedikt IX. odlučio se vratiti i sljedeće je godine zbacio svog suparnika Silvestra III. Mjesec dana kasnije prodao je papinstvo svom kumu, papi Grguru VI. Po treći je put odlučio postati papa 1047. godine nakon smrti Klementa II. Vratio se u Rim, zauzeo Lateransku palaču iz kojega su ga istjerali njemački vojnici u ljeto sljedeće godine, a on je zbog simonije izopćen 1049. godine. Papa Aleksandar VI., poznat i po svom građanskom imenu Rodrigo Borgia, spada među najomraženije ljude koji su zasjeli na Petrovu stolicu. Papa je bio od 1492. do smrti 1503. godine, a u to su doba pape bili ambiciozni kad je riječ o umjetnosti i urešavanju Rima, ali i prilično rastrošni i pokvareni. Aleksandar VI. svakako je bio korumpiran, put do položaja prokrčio si je novcem, na utjecajne položaje dovodio je članove svoje obitelji, ali i ljubavnice. S Vannozzom dei Cattanei imao je četvero djece, sve prije nego što je postao papa. Svoju kći Lucreziju koristio je kao političku figuru kojom je trgovao ne bi li njenim vjenčanjima stekao političke probitke. Jedna je od najglasnijih spekulacija u povijesti papinstva je da je s Lucrezijom imao dijete. Kao i ostali pape renesansnog razdoblja, Julije II. i Lav X., bio je veliki patron umjetnosti, a nije bio jedini papa koji je omogućio Michelangelu da stvara svoja remek djela. Postao je toliko omražen da nakon njega više nitko nije uzeo ime Aleksandar.   

Oprost za novac


   Crkva ne pamti po ugodi ni Urbana VI. On je u 1378. naslijedio Grgura XI. To je bilo doba velikog utjecaja francuskih kardinala na Crkvu, no Urban VI. je odlučio favorizirati talijanske kardinale. Francuski kardinali, njih 13 napustilo je Rim i proglasilo izbor Urbana za papu ništavnim jer »izbor nije bio slobodan nego u strahu«. U rujnu 1378. izabrali su svoga papu, zapravo protupapu Klementa VII. čime je započelo razdoblje zapadne shizme koja je dokinuta 1415. odreknućem Grgura XII. od papinske službe (bio je posljednji prije Benedikta XVI. koji je to učinio) i to za dobro Crkve, odnosno njeno ponovno ujedinjenje. 


   Lav X. jedan je od najvećih renesansnih papa. Odlučio je obnoviti moć Rima i uspostaviti ga kao središte svjetske kulture. Ubrzao je izgradnju nove bazilike Sv. Petra u Rimu, izgradio vatikansku knjižnicu, pomagao brojnim velikim renesansnim umjetnicima, posebno Michelangelu i Rafaelu. Za sve to je trebalo novaca, i to mnogo. Papa je postao 1513. godine, a samo dvije godine kasnije njegova je blagajna, opterećena zamašnim radovima, bila prazna. Koncem ožujka 1515. godine bulom Sacrosancti Salvatori et Redemptoris Albertu Brandenburškom daje privilegij da na svome teritoriju sljedećih osam godina može dodjeljivati oproste od grijeha za novac, dakle prodavati ih, a polovica tako zarađenog novca treba biti predana papi. Protiv prodaje oprosta od grijeha ustao je Martin Luther u svojih glasovitih 95 teza koje je 31. listopada 1517. godine izvjesio na vratima crkve u Wittenbergu. Ostatak priče dobro je poznat: Luther nije ustuknuo pred papom, ovaj ga je izopćio, a posljedica svega je reformacija i nastanak protestantizma. I ovaj kratki izbor velikih i malih papa pokazuje da su rimski biskupi u konačnici samo ljudi, skloni grijehu kao i drugi, te da usprkos svom poslanju i tome što bi prije svega morali brinuti za spas duša vjernika, vrlo često odražavaju vrijeme u kojem žive. Poneki uspješno, poneki užasno.