Samo nekoliko dana uoči 18. prosinca, Svjetskog dana migranata, što ga je Opća skupština Ujedinjenih naroda proglasila 2000. godine želeći skrenuti pozornost na ljudska prava migranata i doprinos što ga migranti daju ekonomijama svojih zemalja i zemalja u koje migriraju, svijet je dobio Marakeški dogovor, prvi globalni pakt o migracijama.

Globalni dogovor o sigurnim, uređenim i reguliranim migracijama, što je puni naziv Marakeškog dogovora, prihvaćen je, simbolično, baš na Dan ljudskih prava, koji se obilježava 10. prosinca, na dan kada je Glavna skupština UN-a prije točno sedam desetljeća usvojila Opću deklaraciju o ljudskim pravima, jedan od najvažnijih dokumenata takve vrste u povijesti čovječanstva, nastao kao odgovor civiliziranog svijeta na Drugi svjetski rat i opću dehumanizaciju i moralnu degradaciju što ih je taj rat donio.

Prvi globalni pakt

Opća deklaracija o ljudskim pravima poslužila je kasnije kao temelj mnogim drugim nacionalnim i međunarodnim aktima, a u svom katalogu neotuđivih ljudskih prava navodi i pravo čovjeka da se slobodno kreće, kao i pravo na utočište u drugim zemljama. Tek sedam desetljeća kasnije svijet je dobio Marakeški dogovor, prvi globalni pakt koji se bavi globalnim fenomenom migracija i pravima migranata, s najboljim praksama u rješavanju tog pitanja.

Marakeški dogovor prihvatili su u glavnom gradu Maroka predstavnici 164 zemlje svijeta, unatoč glasnoj hajci populista diljem svijeta, osobito u Europi. Protivnici tog dogovora pritom se nisu libili širenja neistina o marakeškom dokumentu, pokušavajući ljude zastrašiti manipulirajući njegovim sadržajem. Iako je riječ o neobvezujućem aktu (što ne znači da je riječ o nevažnom dokumentu, pri čemu valja imati na umu da je i Opća deklaracija o ljudskim pravima bila formalno neobvezujuća), protivnici Marakeškog dogovora tvrdili su da se u tekstu marakeškog dokumenta čak 50-tak puta spominje termin »obvezuje«, iako je riječ o namjerno pogrešnom prijevodu engleske riječi commitment, koju u ovom slučaju treba prevoditi kao opredijeljenost ili spremnost. Protivnici Marakeškog dogovora tvrdili su da će on potaknuti nelegalne migracije, iako se on bavi isključivo legalnim migracijama. A riječ je o jednom od gorućih problema današnjice. Prema izvještaju što ga je o migracijama i migrantima uoči UN-ove konferencije u Marakešu objavio OECD, unatoč činjenici da se u posljednjem desetljeću broj obrazovanih migranata u zemljama Europske unije i OECD-a povećao za prosječno sedam posto, migranti i dalje najčešće rade na slabije plaćenim poslovima, a čak 42 posto migranata prekvalificirano je za poslove koje obavljaju. Primjerice, migranti u Austriji, Njemačkoj, Norveškoj i Švedskoj zauzimaju više od 40 posto takvih slabije plaćenih radnih mjesta, koje »domaći« ne žele raditi, a u Švicarskoj čak više od 60 posto.

Migranti su i u Europi, najrazvijenijem dijelu svijeta, više izloženi siromaštvu. Čak 39 posto migranata u EU živi u relativnom siromaštvu, znatno više od domicilnog stanovništva, a raskorak između migranata i domicilnog stanovništva u međuvremenu se povećao. Migranti često žive u segregiranim kvartovima, što dodatno onemogućava njihovu integraciju. Djeca migranata po uspjehu u školi zaostaju za ostalom djecom, a žene migrantskog porijekla češće su nezaposlene.

Histerija potresa Europu

Prema podacima UN-a, broj migranata u svijetu u stalnom je porastu i procjenjuje se da je trenutačno u pokretu oko 260 milijuna ljudi, što znači da je svaka 30. osoba na svijetu migrant. U UN-u procjenjuju da još 50 milijuna migranata boravi u drugim zemljama ilegalno.O kolikom je problemu za EU riječ svjedoče i podaci o broju migranata u Europi. Od malo više od 500 milijuna stanovnika koliko ih ima u EU, njih skoro 60 milijuna su migranti, od čega su dvije trećine migranti koji dolaze iz drugih članica EU, a trećina je iz trećih država. Unatoč antimigrantskoj histeriji koja potresa Europu, migranti iz trećih država predstavljaju tek nešto više od četiri posto stanovništva EU. Četvrtina ih živi u Njemačkoj, a po broju stranaca slijede Italija, Francuska i Španjolska, Velika Britanija, a posljednjih godina i Švedska. Zanimljivo, najmanje je stranaca u zemljama srednje i istočne Europe, osobito zemljama Višegradske skupine, kod kojih je strah od stranaca najveći. Ujedno je riječ o zemljama koje su se odbile pridružiti Marakeškom dogovoru. Uz SAD, Izrael i Australiju izvan Europe, u Europi su Marakeški dogovor odbacile Austrija, Mađarska, Bugarska, Češka, Latvija, Poljska i Slovačka, dok su Italija i Švicarska odluku prepustile svojim parlamentima. Dakle, glavninu ove skupine čine zemlje Višegradske skupine, kao i njihove saveznice Italija i Austrija, čije vladajuće garniture svoju politiku uvelike temelje upravo na raspirivanju antimigrantske histerije. Kako objasniti činjenicu da strah od migranata u Europi nikad nije bio veći, premda broj migranata nikad nije bio manji? Dok je tijekom 2015. i 2016. godine zabilježeno preko dva milijuna ilegalnih ulazaka u EU, u 2017. godini taj je broj pao na tek nešto više od 200 tisuća, najniže u posljednje četiri godine, a u ovoj godini nastavio se smanjivati. O smanjenju migrantskog pritiska svjedoči i tzv. nova balkanska ruta, koja prolazi Hrvatskom. Dok je »starom« balkanskom izbjegličkom rutom prije dvije godine u relativno kratko vrijeme prošlo skoro milijun izbjeglica i migranata, na trenutačno najkritičnijoj ruti preko BiH u prvoj polovici godine evidentirano ih je točno 5664. Njihov broj se u ljetnim mjesecima povećao, ali broj migranata ne opravdava tvrdnje o migrantskoj »najezdi«.

Poziv pape Franje

I papa Franjo poziva na milost prema migrantima, a Katolička crkva, uz vrlo male ograde, podržala je dogovor o migracijama. Papin državni tajnik, kardinal Parolini, koji je i osobno sudjelovao na konferenciji u Marakešu, istaknuo je da najbolje prakse navedene u Marakeškom dogovoru u mnogim točkama odražavaju viziju Svete Stolice o migracijama, sažetu u četiri riječi pape Franje: prihvatiti, zaštititi, promicati i integrirati.

Kada je riječ o migrantima i migrantskoj krizi, valja razlikovati činjenice i političke manipulacije. I kada se radi o Marakeškoj deklaraciji, valja imati na umu kako je i u Europi većina država podržala taj dokument, pokazavši spremnost na suradnju na globalnom planu u cilju zajedničkog rješavanja ovog izazova, što je i jedini put, s obzirom na to da je riječ o globalnom fenomenu. Globalne probleme valja rješavati globalnim dogovorom, kao što je to bio slučaj i prije 70 godina, kada su članice UN-a prihvatile Opću deklaraciju o ljudskim pravima, jer se uvidjelo da su u njoj sadržane vrijednosti koje osiguravaju mir, sigurnost i prosperitet. U današnjem svijetu, međutim, pitanje je bi li zemlje zapadnih demokracija ponovno prihvatile Opću deklaraciju o ljudskim pravima, kao što se s pravom pita Božo Kovačević u Telegramu. Sigurno je pak da bi danas njezino prihvaćanje bio veći izazov nego što je bio prije 70 godina.

Primjer Austrije ponajbolje oslikava nedosljednost jednog dijela europske politike kada je riječ o ovom problemu. Naime, Austrija i austrijski premijer Sebastian Kurz aktivno su u ime Europske unije sudjelovali u pregovaračkom procesu donošenja Marakeškog dogovora, da bi se u posljednji trenutak, pred njegovim prihvaćanjem, iz njega povukli. Kad je riječ o nevjerodostojnosti, i u Hrvatskoj imamo sličan primjer. Hrvatska se ipak pridružila Marakeškom dogovoru, i to nakon što je predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović najprije podržala taj dokument i u pismu glavnom tajniku UN-a Antoniju Guterresu sa zadovoljstvom prihvatila poziv u Marakeš, da bi potom odustala od tog puta, ne objasnivši javnosti razloge svog neuobičajenog poteza.

Hrvatske manipulacije

Valja naglasiti i iznimno nisku razinu javne rasprave o Marakeškoj deklaraciji i nevjerojatnu količinu manipulacija koje su pratile taj proces, pogotovo u završnoj fazi. To, na žalost, nije novost u Hrvatskoj. Slično je bilo u gotovo svim javnim raspravama posljednjih godina, pogotovo tijekom rasprave o Istanbulskoj konvenciji, što je rezultat općenito niske razine javne komunikacije. U takvim raspravama činjenice postaju predmet ismijavanja i manipulacija, a argumenti se ne uvažavaju.

Svijetu je trebalo čak 70 godina za donošenje ovakvog akta, koji je najvjerojatnije rezultat izbjegličke krize 2015. i 2016. godine, iako se marakeški dokument odnosi na migrante, a ne na izbjeglice. Marakeški dogovor rezultat je dvogodišnjih pregovora. Izbjeglička kriza 2015. zaprijetila je potpunim urušavanjem tadašnjeg europskog migrantskog sustava, a svaka je država u jednom trenutku činila što god je htjela u smjeru isključivo svojih vlastitih uskogrudnih interesa. Zbog toga je sazrelo uvjerenje kako je potrebno zajedničko rješenje. Europa je na tu krizu odgovorila zatvaranjem granica dogovorom Europe i Turske koji u više elemenata krši međunarodno humanitarno pravo, dok u Europi svjedočimo porastu populizma, s obzirom na to da političari pokušavaju profitirati na izbjegličkoj i migrantskoj krizi, iako ta kriza više nema opravdanja u konkretnim brojkama. Iako te krize u ovom trenutku nema, populisti zahvaljujući toj temi dobivaju jako puno glasova, inzistirajući na nekim svojim isključivim ciljevima, premda je upravo izbjeglička kriza 2015. pokazala da nema rješenja tog problema na nacionalnoj, nego samo na multilateralnoj razini.

Međutim, upravo je multilateralizam jedan od glavnih ciljeva napada populista u Europi i SAD-u, koji koriste svaku priliku kako bi oslabili multilateralne institucije i multilateralno nasljeđe, nudeći »rješenja« samo u okviru svojih granica, bilo da je riječ o klimatskim promjenama, globalnoj trgovini, terorizmu ili migrantima. Premda nijedna država, bez obzira na to koliko velika i moćna, ne može sama rješavati ova pitanja, za Donalda Trumpa skoro pa jedino rješenje migrantskog pitanja svodi se na podizanje velikog zida na američkoj granici s Meksikom.

Bodljikava žica

Za populista Viktora Orbana je to bodljikava žica na mađarskim granicama, a za talijanskog populista Mattea Salvinija zabrana uplovljavanja brodova sa spašenim migrantima u talijanske luke. Budući je riječ o transgraničnom pitanju, nije ga moguće rješavati isključivo unutar nacionalnih granica. Svijet nikad nije bio integriran kao što je danas i zemlje jednostavno moraju surađivati, jer ovise jedne o drugima. To se pogotovo odnosi na manje države kao što je Hrvatska, čija je granica ujedno i vanjska granica EU i koja ovisi o susjednim državama, koje vjerojatno nemaju dovoljne kapacitete za zaštitu svojih granica. Zato je hrvatska vlada u vrlo nezavidnoj poziciji: ovisi o drugima, a istodobno ne može odlučivati u njihovo ime. Zato je važno da i Hrvatska bude za zajedničkim stolom, jer je to i u interesu Hrvatske i ostalih zemalja, ali i u interesu izbjeglica i migranata, čija ljudska prava Hrvatska mora bezuvjetno poštovati. U odnosu na 2015. godinu, kada je Hrvatska pokazala svoje humano lice prema izbjeglicama i migrantima, danas i u Hrvatskoj raste antimigrantsko raspoloženje, iako bi kao zemlja s ogromnim migrantskim i izbjegličkim iskustvom trebala biti senzibilizirana za ljude koji traže sklonište i zaštitu, iako se politički kontekst unutar Europe spram izbjeglica i migranata u međuvremenu jako promijenio. Međutim, migrantska kriza u Hrvatskoj uopće ne bi trebala biti relevantna tema, s obzirom na to da se u Hrvatskoj trenutno nalazi samo 300 tražitelja azila te 730 osoba koje su od 2006. godine od kad postoji sustav azila do danas dobile azil. Dakle, riječ je o vrlo malom broju ljudi, tako da se antiimigrantski stavovi koji se čuju u javnosti ne temelje na realnim činjenicama i brojkama, nego na inicijativama, politikama i političkim interesima izvan Hrvatske. Za naše populiste, koji se ujedno smatraju i suverenistima, to je osobito porazna činjenica.