Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 1
Sutra: 14° 14° 1
15. listopada 2019.
Ispis članka: Nepregledni niz tužnih sudbina: 'Iz Libije do Sicilije - tisuću dolara po glavi' - Novi List

NoviList.hr

Nepregledni niz tužnih sudbina: 'Iz Libije do Sicilije - tisuću dolara po glavi'

Izbjeglički kamp

4. studeni 2017 07:26

Napisao: Danko Radaljac

Pritisak imigranata na Italiju ove godine je u padu, ali to i dalje znači da će se do kraja godine najčešće brodovima na jug ove države dovesti preko 100 tisuća ljudi koji riskiraju sve, uključujući i život, samo da bi došli do mogućnosti boljeg života

U izbjegličkom kampu Caro Minea nepregledan niz tužnih sudbina

Ogroman broj pasa, vojska s automatskim oružjem na ulazu, bodljikava žica i nepregledan broj tužnih sudbina. Slika je to kojom vas dočeka Caro Mineo, najveći kamp za tražitelje azila u Europi, smješten na Siciliji, 30-tak kilometara od pitoreskne Catanije.

Pritisak imigranata na Italiju ove godine je u padu, ali to i dalje znači da će se do kraja godine najčešće brodovima na jug ove države dovesti preko 100 tisuća ljudi koji riskiraju sve, uključujući i život, samo da bi došli do mogućnosti boljeg života. Velik dio njih zatražit će azil, i možda završiti među nekoliko tisuća onih smještenih u Mineu. Početkom ovog tjedna u tom je kampu bilo 2.720 osoba, moguće je pak smjestiti oko 4.000 ljudi, a u vrijeme najjačeg azilantskog pritiska unutar žice je bilo smješteno i preko 5.000 uglavnom Zapadnoafrikanaca.

Priče ovih ljudi su u isto vrijeme i jednake i jedinstvene. Sve se svode da su krenuli trbuhom za kruhom, ali svaka ima svoje posebnosti, nekad tako nevjerojatne. Poput one od Abubakara, momka u srednjim dvadesetim koji je na Siciliji završio nakon što je otišao iz svoje rodne Gvineje i koji je na tom putu izgubio brata.

Do kraja godine na jug Italije doplovit će više od 100 tisuća ljudi koji riskiraju živote

– Moj stariji brat je pokrenuo naš odlazak, on je sve bio isplanirao. Na kraju je jedan dan dok smo bili u Libiji počeo povraćati i kroz nekoliko dana je umro, kaže Abubakar, koji je inače i kapetan nogometne ekipe azilanata i kojem je životni san zaigrati u jednoj od liga »petice«. Ne želi kazati koliko je uopće platio put da ga na kraju preko Mediterana iz Libije dovezu u Cataniju, ali sam put od Gvineje do Italije trajao je gotovo šest mjeseci.

Ništa od lige »petice«

– Krenuli smo iz Gvineje u Mali, pa u Libiju, po putu smo znali raditi da zaradimo samo za nastavak puta. Nekad nas ne bi platili koliko je bilo dogovoreno, nekad ne bi ni uopće. Zato smo znali mjesecima biti na jednom mjestu, priča Abubakar, koji je izašao s učenja talijanskog jezika kako bi rekao riječ dvije o svojim iskustvima. U Mineu je godinu dana, donekle govori talijanski, ali i dalje je osnovni jezik sporazumjevanja francuski, ona malo neobičnija verzija koja se govori u zapadnim dijelovima Afrike. Zna Gvinejanac da su njegovi snovi o igranju u ligama »petice« ipak prenategnuti i teško ostvarivi. Ali, ima on i rezervni plan, ponovno sportski.

Čopor pasa kontrolira naselje

Psi su posebna priča: sve lutalice iz okolnih mjesta pomalo dolazile u Cara Mineo, koji je nudio bolje hranidbene uvjete. Danas ih je troznamenkast broj i preko noći znaju biti i opasni kad nastupaju u čoporu. Za lutalice inače odgovara lokalna uprava po talijanskim zakonima, no mjesto Mineo ima problema s proračunom i jednostavno su se odlučili praviti slijepi na ovaj problem. Srećom po hrvatske novinare, čini se kako je vođa čopora, odmah prozvan Šime zbog opuštenog stava, odlučio kako smo u redu i bio s nama čitavo vrijeme. Čak se premišljao o mogućnosti ukrcaja u kombi kad se odlazilo.

– Svakako bih se bavio nečim vezanim uz nogomet, sportski komentator, trener, menadžer, bilo što da ima veze s nogometom, priča Abubakar, koji će kad ga pitate za koga u Italiji navija skoro pa očekivano kazati – Juventus. Iako je po putu izgubio brata, a budućnost mu je neizvjesna, duh nije izgubio.

Uvjeti u kampu za većinu ovih ljudi su bolji nego što su imali doma, uostalom zato su većinom i kretali na taj put pun neizvjesnosti preko Sahare uglavnom, jer je većina tražitelja azila iz subsaharske Afrike. No, treba kazati i kako gledajući standardne europske uvjete, život u Cara Mineu i nije nešto pretjerano za poželjeti. Dapače, moglo bi se kazati kako pojedini zatvori poluotvorenog i otvorenog tipa imaju i bolje uvjete, jer u njima vas na ulazu ne dočekuje vojska s puškama. Kad se upravu kampa pita čemu vojnici, kažu da je takva odluka države, kako su u jednom trenutku shvatili da im zbog velikih brojki azilanata i imigranata treba i pomoć vojske.

Karabinjeri održavaju red

No, kako ističu, vojnici nikad ne ulaze u kamp, već samo patroliraju izvana, dok su u unutrašnjosti karabinjeri zaduženi za održavanje reda. Mora se napomenuti kako zbog sigurnosnih uvjeta oni koji prebivaju u kampu nemaju mogućnost kuhanja vlastitih obroka već se mogu isključivo hraniti u menzi.

S rukama "u pekmezu"

Talijani su u nekim stvarima kao Balkanci. Tako su dvije tvrtke koje su s još nekoliko dobile posao vođenja kampa na javnom natječaju u jednom trenutku uhvaćene s rukama »u pekmezu«. Jednostavno, pisali su veće troškove od onih koji su zapravo bili i na račun države se malo dodatno bogatili. To je dovelo do suspenzije njihovog ugovora, ali i imenovanja osobe koja u kampu pazi samo jednu stvar – da tvrtke pošptuju ugovore i da se novac troši kako treba.

Azilanti uredno mogu van, ali samo od osam ujutro do osam navečer, kad se zatvaraju vrata, a ako se tri dana ne vrate, gube sva prava boravka u kampu. Prava se gube i ako se pronađe posao, jer kako Talijani objašnjavaju, Cara Mineo je napravljen kako bi se pomoglo onima koji nemaju nikakav prihod. Odobrava se tek prebivanje u kampu onima na probnom radu, no ukoliko im proba uspije – dobijaju izlaznu kartu.

Zdravstveno su azilanti »pokriveni« s dvije ambulante, jednu za odrasle i jednu za djecu. Fati iz Nigerije će kazati kako je sretna time, jer njezina mala kćer ima dobru liječničku skrb.

Abubakar

– Ovdje je puno bolje nego u Nigeriji, kazat će tiho dok vodi kćer na redovni pregled. Ona je među najnovijim stanarima kampa, tek je tri mjeseca unutra i čini se da se još nije opustila u potpunosti. Ali će priznati kako je platila preko 1.000 dolara da je krijumčari prebace iz Libije na Siciliju. Talijanske vlasti kažu kako je prosječna cijena puta oko 700 eura, ali varira ovisno o dobu godine i broju putnika na brodovima.