Potpredsjednik Inicijative za europskuu stabilnost

Kristof Bender: Mesić, Sanader i Kosor znali su donijeti hrabre odluke

Denis Romac

Svi su oni bili suočeni s ozbiljnim političkim rizicima. I bez obzira na greške koje su vjerojatno napravili, bez njihovih prijelomnih odluka Hrvatska se ne bi tako dramatično promijenila tijekom posljednjeg desetljeća, a danas ne bi bila na pragu članstva u Europskoj uniji



Kristof Bender je potpredsjednik Inicijative za europsku stabilnost (ESI), neprofitnog istraživačkog instituta koji cijelo desetljeće svojim strateškim analizama promovira stabilnost i prosperitet u Europi, s velikim utjecajem na političke aktere i europsku politiku prema jugoistočnoj Europi. Živio je u Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Crnoj Gori i Srbiji, a trenutačno živi u Beču. 


    Možete li komentirati kritičke opaske vodećih njemačkih političara o nespremnosti Hrvatske za ulazak u EU 2013. godine?


    – Kad predsjednik njemačkog Bundestaga i predsjedavajući Odbora za europske poslove tvrde kako »Hrvatska nije spremna za članstvo«, to je zacijelo iritirajuće. Kada bi bili u pravu, to bi diskreditiralo cjelokupni proces proširenja i Europsku komisiju. To bi također upućivalo da je Europski parlament nešto važno propustio kada je s 564 glasa za i 38 glasova protiv podržao pristupanje Hrvatske EU. Isto vrijedi i za 16 zemalja članica koje su već ratificirale sporazum o priključenju. 




    Svoju tvrdnju da Hrvatska nije spremna oni temelje na izvješću Europske komisije o monitoringu, objavljenom 10. listopada. Međutim, oni koji pronađu vremena i pročitaju ga shvatit će da to nije ono što piše u izvješću. Naravno, postoje stvari koje treba učiniti. Uz ostalo, Komisija naglašava deset pitanja koje smatra osobito važnim. To uključuje ostvarivanje kratkoročnih mjera za smanjenje broja neriješenih predmeta na hrvatskim sudovima, dovršetak izgradnje novih graničnih prijelaza kod Neuma, kao i usvajanje migracijske strategije. Očito je sve to poželjno. No zaključivati na temelju tih razmjerno manjih pitanja je li Hrvatska spremna za pristupanje ili nije dovodi u pitanje cijeli proces pristupanja i sve što je napravljeno posljednjih sedam godina. Mislim da je takvo gledište neće prevladati u Njemačkoj i da možemo biti sigurni da će Njemačka podržati ulazak Hrvatske u srpnju 2013. godine. 


   Važan signal


Hrvatska bi nakon Slovenije kao druga država nastala raspadom Jugoslavije 1. srpnja sljedeće godine trebala postati članica Europske unije. Što će to značiti za regiju?



    Hoće li biti promjena granica na Balkanu? 


    – Ne vjerujem u to. EU i SAD su bili nedosljedni u mnogim svojim politikama na Balkanu, ali jedno od rijetkih načela kojeg su se uvijek držali bilo je da se granice bivših republika ne smiju mijenjati, da nitko ne smije stvarati jednonacionalne države silom i da izbjeglice imaju pravo na povratak u svoje prijeratne domove. Promjena granica značila bi bankrot te politike i njezine vrijednosti. Ne vjerujem da će se to dogoditi.



    – Pristupanje Hrvatske Europskoj uniji vrlo je važan signal čitavoj regiji. On dokazuje kako se članstvo u EU može postići i u sadašnjim teškim okolnostima. Također dokazuje kako članice Unije mogu postati i zemlje koje su svjedočile najmračnijim trenucima devedesetih, kao što su rat, okupacija, etničko čišćenje i autokratski nacionalizam. Da bi u tome uspjela, Hrvatska je morala prebroditi mnoge tegobne prepreke, od potpune suradnje s međunarodnim Tribunalom u Haagu do rješavanja bilateralnih sporova s Italijom i Slovenijom, kao i procesuiranje slučajeva korupcije na najvišoj razini. Nije to bio nimalo lagan posao, ali Hrvatska je uspjela, i mislim da ova zemlja, njezini čelnici i njeni građani zaslužuju pohvalu za taj uspjeh. Važan signal za regiju glasi: ako je Hrvatska uspjela, mogu i drugi, također. Teško je, ali je moguće. 


      Balkan će i ubuduće predstavljati uzrok nestabilnosti, jer balkansko je pitanje daleko od riješenoga – još se ne zna kako će se rasplesti problem Bosne i Hercegovine i Kosova – dok Europa rapidno gubi interes za Balkan. Kako će se to odraziti na Balkan, a kako na Europu?


    – Ne mislim da Europa gubi interes na Balkanu. To je jedina regija na ovom planetu izvan granica EU u kojoj je EU nedvojbeno vodeći strani akter. Unatoč unutarnjih problema s kojima se EU sada suočava i pričama o zamoru od proširenja, Balkan će ostati područje gdje europska vanjska politika može – i hoće – donijeti pravu promjenu.     Slažete li se onda s tezom da SAD zapravo nema više interesa za snažniji angažman na Balkanu, osim možda po pitanju Kosova?    – Slažem se. Angažman SAD-a u jugoistočnoj Europi u opadanju je već dulje od jednog desetljeća, dok se Washington fokusira prema Bliskom istoku i središnjoj Aziji, naročito Afganistanu i Iraku. Jugoistočna Europa potpuno je nestala iz rasprave o vanjskoj politici unutar SAD-a. 

   Mekši stav o Kosovu


Ljubljana je cijelo desetljeće sebe smatrala svojevrsnim mostom između Europe i Balkana, a bila je i najveći zagovornik proširenja EU na Balkan, no onda je blokadom hrvatskih pregovora de facto blokirala proces proširenja Unije, čime je ugrozila vlastitu vjerodostojnost. Što bi u tom smislu Hrvatska mogla naučiti od Slovenije?


    – Slovenija je imala ključnu ulogu u procesu liberalizacije viznog režima za zemlje zapadnog Balkana. Bio je to pravi put za Sloveniju da postane istinski šampion u regiji. No odluka da blokira hrvatske pristupne pregovore zbog graničnog spora koštao je Sloveniju mnogo ugleda što ga je dotad stekla, i to ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijeloj regiji, kao i među državama članicama EU. Kada Hrvatska postane članica, vrlo je moguće da će doći u slično iskušenje. No ipak se nadam da će Hrvatska ispuniti svoje obećanje da neće koristiti svoj privilegirani položaj članice EU da u bilateralnim sporovima izvuče koncesije od nečlanica. Usprkos posebnoj izjavi u Saboru da neće blokirati svoje susjede, ne postoji ništa što stvarno može spriječiti Hrvatsku da to i učini kada postane članicom. No, lekcija iz slovenskog slučaja uči nas da to može učiniti, no cijena koju se na kraju mora platiti uvijek je visoka. 


    Kako shvaćate izjavu novog predsjednika Srbije Tomislava Nikolića da Srbija ne smije žuriti u Europsku uniju?


    – Shvaćam je kao način da se kaže da nije najvažnije hoće li se datum pregovora dobiti nekoliko mjeseci prije ili kasnije, ali da je važno da se datum dobije. Pa ipak, mislim da je još prerano za procjenu nove vladu u Beogradu, a čini se da su barem neki od njezinih ključnih članova posvećeni želji da pregovori počnu što prije, svjesni da će se to dogoditi samo ako Srbija omekša svoj stav o Kosovu. 


    Srbija ima status kandidata za EU, ali još nema datum početka pregovora. Kad će dobiti taj datum? Hoće li ga sada, nakon ovakvih izjava, dobiti brže nego što je Bruxelles prvotno planirao?


    – Jedina ozbiljna prepreka Srbiji za dobivanje datuma početka pregovora je pitanje Kosova. Sada je prilično jasno što se traži od Srbije: Srbija treba provesti već postignut sporazum s Prištinom; i postići dogovore o telekomunikacijama i energiji; morat će biti susretljivija kada je riječ o sudjelovanju Kosova na međunarodnim forumima; i morat će uvjeriti kosovske Srbe da više ne pucaju na njemačke vojnike. Ako sve to napravi, pregovori mogu početi vrlo brzo. U protivnom, neće biti pregovora. 


   Proširenje EU


Što će biti s politikom proširenja EU, jednom od najuspješnijih europskih politika, biti u budućnosti? Kako će se vjerojatni zastoj u proširenju odraziti na meku moć Europe i njezinu globalnu privlačnost?  


    – Uvjeren sam da je proces europskog proširenja bio nevjerojatno otporan usprkos krizi. Otkako je izbila kriza 2008. godine, Hrvatska je završila pristupne pregovore i postat će članica; Crna Gora postala je kandidat i započela je pregovore; Srbija je aplicirala za članstvo i postala kandidat; Albanija je aplicirala i može postati kandidat kasnije ove godine. Čak i da nije bilo ove krize mislim da situacija ne bi bila puno drugačija. Istina je da se Bosna i Hercegovina, Kosovo i Makedonija nisu pomaknuli s mjesta. No razlozi za to su njihove konkretne pojedinačne prepreke: u slučaju Makedonije to je grčka blokada zbog spora oko imena, kod Kosova činjenica da pet zemalja članica EU ne priznaje Kosovo kao nezavisnu državu, a u slučaju BiH problem je u nesposobnosti bosanskog vodstva da se usuglasi oko podnošenja zahtjeva za članstvo. To su konkretni problemi zbog kojih su te države zapele, a ne »zamor od proširenja«. Da bi se to promijenilo, valja prevladati te pojedinačne izazove. U nekim bi slučajevima to bilo lakše uz aktivniju ulogu EU, no to također zahtijeva političku hrabrost balkanskih lidera. 


    Hrvatska je u tom pogledu zanimljiv primjer. U nekoliko ključnih trenutaka, hrvatski politički lideri znali su donijeti hrabre odluke, koje su uključivale značajan politički rizik. Primjerice Stipe Mesić 2001. godine kada je djelovao odlučno i poslao buntovne generale u mirovinu. Ili Ivo Sanader kada je potpuno preokrenuo politiku HDZ-a u nekoliko ključnih pitanja, od kojih su najpoznatiji odnos prema EU, srpskoj manjini i suradnji s Haškim sudom. Ili, recimo, Jadranka Kosor, kada je dala zeleno svjetlo za korupcijske istragu na najvišim razinama. Svi su oni bili suočeni s ozbiljnim političkim rizicima. I bez obzira na greške koje su vjerojatno napravili, bez njihovih prijelomnih odluka Hrvatska se ne bi tako dramatično promijenila tijekom posljednjeg desetljeća, a danas ne bi bila na pragu članstva u Europskoj uniji.